<<< Mladifest.com - Međugorje <<< ..(međunarodni festival mladih Međugorje)

Select language:..

SLO

ENG

HR

  Put Svetog Jakova u španjolskoj - vodić na putu 
Camino de Santiago de compostela
detaljan opis hodoćasničkog puta po danima

>>> Opis puta po danima - vodić na putu >>>

>>> Interaktivna karta puta  >>>

>>> Topografska mapa puta >>>

>>> Webkami na ovome putu >>>

>>> Slike s puta Sv. Jakova - Camino >>>

>>> Prezentacija hodoćasničkog puta - Camino >>>

Opis hodoćasničkog puta Sv. Jakova

Camino - Hodočašće u Santiago de compostela - Put Svetog Jakova
Je jedan od najpoznatijih hodočasničkih putova na svijetu. Počinje na jugu Francuske ispod Pirineja, nedaleko od Lurda i odvija se preko Pireneja, i zatim prelazi Španjolsku u smjeru od istoka prema zapadu do Atlantskog oceana. Ovim se hodočasničkim putem več išlo u srednjem vijeku,  ali se u posljednje vrijeme opet masovno posjećuje ovaj hodočasnički put. Većina hodočasnika ovim putem ide pješice, mnogi i biciklima, a neki i konjima. Kreću s različitih mjesta, neki od kuće, a većina iz Saint Jean Pied de porta u južnoj Francuskoj, pa se ova ruta naziva „francuskom rutom“ (Camino frances). Osnovna ruta (Saint Jean pp - Santiago) duga je 816 kilometara, ali ako nastavimo do Finistere 905 i Muxie, 940 kilometara. Ova udaljenost nije posve točna i može se malo razlikovati zbog nekoliko varijanti na pojedinim dionicama (765 - 940). Osim francuske, postoji još nekoliko ruta, koje su manje poznate, npr. portugalska ruta, Camino norte, sjeverna ruta, Primitivo, preko kopna..., koju posjećuje samo mali broj hodočasnika. Na ovoj stranici je opis najpoznatije francuske rute. U Santiagu de Compostela pokopan je apostol Sveti Jakov, više o njemu:

Apostol Jakov Veliki:
Bio je jedan od dvanaestorice apostola i brat apostola - evanđelista Ivana. Roditelji su im bili Zebedej i Saloma (sestra od Marije), bio je Isusov rođak. Jakov i Ivan (zajedno s ocem) su živjeli od ribarenja u Betsaidi na Genezaretskom jezeru, a u vjerskom smislu bili su učenici Ivana Krstitelja.
Tada ih je Isus pozvao, da mu se pridruže i oni su postali njegovi apostoli. Zajedno s Ivanom i Petrom, sveti Jakov je imao posebno mjesto uz Isusa (obraćenje na gori). Sveti Jakov proveo je mnogo godina na području današnje Španjolske i Portugala, gdje je propovijedao Isusov nauk. Nakon Isusovog uzašašća, na Pedesetnicu, svakom apostolu je dodijeljena zemlja za propovijedanje Isusovog nauka. Jakov je dobio zadatak da ide "na kraj svijeta" - Pirenejski poluotok. (Tada još nisu znali za Ameriku, itd.)
Jednom, oko godine 40, u luci Muxia (naš hodočasnički put završimo ovdje) je apostola Jakova posjetila Marija, koja je ovamo došla trgovačkim brodom. Na ovom mjestu (u Muxiji) je sada crkvicaa uz Atlantik ("La nostra seniora de la barca"). Budući da nije bio baš uspješan u propovijedanju na Iberijskom poluotoku, se na poziv Marije oko 40-te godine vratio u Judeju.
Jakov je bio prvi apostol, koji je umro mučeničkom smrću: 43. ili 44-te godine ga je dao Herod Agripa u Jeruzalemu zatvoriti, bičevati i mačem odrubiti glavu.
Nakon njegove smrti, dvojica njegovih učenika su njegovo tijelo prevezli brodom u Španjolsku, u luku Padron (oko 40 km jugozapadno od Santiaga), a zatim kopnom do mjesta, gdje danas leži grag Santiago de Compostela, gdje je i pokopan. (Santiago = Sveti Jakov). Onda je njegov grob bio za dugo vrijemena zaboravljen (vrijeme vladavine Maura), a nakon oslobođenja od Maura, su tamo sagrađeni crkva i samostan, a oko njega je izrastao grad Santiago de compostela. (Sveti Jakov na zvjezdanom polju)
U srednjem vijeku su ljudi iz cijele Europe započeli hodočastiti na grobnicu apostola Jakova, a Santiago je bio jedno od tri glavna hodočasnička odredišta, uz Rim i Svetu zemlju. Kada Sveta zemlja više nije bila dostupna zbog križarskih ratova, Santiago je dobio još veću moć. Zatim su hodočašća za nekoliko stoljeća zamrla, a nedavno, posebno nakon 1989-te godine, kada je papa Ivan Pavao II posjetio ovo mjesto, ljudi opet masovno odlaze na ovaj hodočasnički put.
Ovo je danas dobro poznat i važan hodočasnički put za hodočasnike iz Europe i cjelog svijeta...
Jakova Velikog slavi se 25. srpnja i smatra se zaštitnikom hodočasnika. Prikazan kao hodočasnik sa Svetim pismom, ogrtačem, šeširom i štapom.

Razlozi zašto ljudi idu ovim putem
nisu samo vjerski. Zapravo, hodočasnici, koji idu na Camino (kako se ovo hodočašće zove) iz vjerskih razloga, samo su manjina. Oni koji idu iz vjerskih razloga, imaju priliku posjetiti Svetu misu svaku večer, cijelim putem, barem u većim mjestima, a kada to urade, odlaze i do groba apostola Jakova.
Većina hodočasnika odlazi na ovaj iz raznih razloga: uglavnom želja za promjenom, šetnja prirodom, druženje s novim ljudima, mršavljenje, upoznavanje novih mjesta, sport, malo drugačiji odmor, te izbjegavanje posla, škole, izbjegavanje ludog tempa, vjerskih razloga, pokora od ispovijedi,... a većina iz malo miješanih od svih ovih razloga  i svi naravno dobrovoljno (izuzetak pokore naravno), nekako slično, zašto ljudi idu u planine... Mnogi kažu, da moraš biti malo “lud” da bi hodao skoro 1000 km, ali ne, hodočasnici imaju u prosjeku “sređenije potkrovlje” od većine normalnih ljudi. Među hodočasnicima su ljudi raznih vjera, većina su naravno katolici, ali ima i mnogo evangelika, nešto pravoslavnih kršćana, muslimana i mnogo ateista.
Hodočasnici dolaze iz raznih zemalja svijeta: najviše je Talijana, Španjolaca, Francuza, Nijemaca, Amerikanaca, Skandinavaca, Engleza, Portugalaca, Poljaka i Južnokorejaca, poneki Slovenac, Hrvat i tu i tamo neki Rusi, Kinez, Afrikanac, Bugarin, Arap, Australac, Mađar, ...
Bez obzira odakle je netko, zašto je otišao na put i kakav položaj ima u društvu, hodočasnici se medu sobomdobro razumijemo.

Hodočašće ili turizam?
Hodočašće je kakvo ga hodočasnik sam čini. Ako će netko "ići rutom malo lakše", to je malo hodanja, malo korištenja javnog prijevoza, odvajanje puno vremena za razne druge aktivnosti, posjete barovima, a manje za šetnju, onda je stvarno sve to turistički. U raznim tiskanim vodičima za hodočasnike, ruta je predstavljena više u ovakvom obliku, posebno "pješačenje od grada do grada", tj. noćenje u većem ili manjem gradu, šetnja po prirodi i brdima, a zatim opet noćenje u  većem gradu... pa da na ovakvom hodočašću upadneš u veću gužvu i sve postaje više turistički. Međutim, možemo previdjeti ove vodiče, i hodati malo drugačije: prenoćimo negdje na selu i/ili u brdima/planinama (gdje su i smještaji), zatim prolazimo kroz gradove i doline usred dana (kupimo sve što nam treba u trgovini) i opet prenoćimo negdje na selu. Takvo hodočašće je sasvim drugačije: često smo na putu sami, a susrećemo samo male grupe ili pojedince, ove prave hodočasnike. Za ovakav način hodočašća se često odlučuju iskusniji hodočasnici – povratnici. Na putu smo točno pola dana udaljeni od ove dosadne i turističke gužve. Hodočasnici hodaju stazom u svojevrsnim valovima (ujutro kreće veća skupina iz većeg grada, a onda je na putu cijeli dan samo nekoliko ljudi  i tako dalje). A i u manjim smještajima na selu sve je drugačije , nego u gradovima. Poslijepodne ili navečer možemo se malo prošetati prekrasnom prirodom... A ako se ipak pridržavamo određenog reda, ne varamo u hodanju, onda je ovakav put nešto sasvim drugo, nego neki turizam. Na ovom putu možemo doživjeti lijepo iskustvo, upoznati zanimljive ljude, pa  ako imamo i sreće vremenom...

Jer li ovo hodočašće promijeni osobu?
Mnogi su već čuli: da se ljudi s ovog puta vraćaju potpuno promijenjeni, drugačiji... Je li to istina? Ne, mislim, da nista posebno, vratiš se s puta kakvi si i tamo otišao, osim toga, da si laksi za nekoliko kilograma .
No, hodajući se navikneš na činjenicu, da sat nije najvažnija stvar na svijetu. Ne pravimo nekih velikih planova o hodanju kroz dane, a ipak stignemo daleko, i konačno do cilja, kakav dan prije ili kasnije, nije važno. Kada shvatimo, da cilj puta  nije u Santiago de compostela, već na startu u Saint Jean p.p. u Francuskoj, tada postajemo pravi hodočasnik. Cilj nam postaje sam put. Kad više puta krenemo na ovaj put, bit će nam teško pred kraj hodočašća, jer znamo, da ćemo morati uskoro ići kući... Ne osjećamo to na prvom hodočašću, ali sa svakim sljedećim pa sve više. Svakim sljedećim hodočašćem, hodočašće se nam čini kraćim, a udaljenosti sve kraće.

Opis hodočasničke rute St. Jeams - "Camino de Santiago de compostela":
Prvi dio puta od Saint Jean p.p. u Francuskoj pa do Pamplone u Španjolskoj odvija se kroz planinski svijet Pireneja. Često nas u ovom dijelu iznenadi loše vrijeme, kiša, magla, vjetar, blato, a ponekad sunce. Vrijeme se ovdje brzo mijenja. U dolini može biti oblačno, a na Pirinejima sunčano. Prvo je popriličan uspon, a zatim spust u dolinu. Francuski dio Pireneja je gotovo gol, bez drveća, obrastao samo u travu, gdje ima mnogo pašnjaka, niže su krave, a na vrhu su ovce. Sa španjolske strane, Pireneji su obrasli gustim hrastovim šumama. Četinarskih šuma ovdje nema.
Drugi dio puta od Pamplone do Burgosa odvija se kroz brdoviti krajolik s mnogo kraćih uspona i spustova, u prirodi, kroz sela pa i gradove. Krajolik je pun  polja žita, vinograda i vjetroelektrana. Vrijeme je u ovom dijelu je obično ljepše, sunčano.
Treći, najduži dio puta, od Burgosa, preko Leona do Astorge, odvija se uglavnom duž ravnog krajolika - španjolske Mesete, na nadmorskoj visini od 800 -900 n/m. Ovo nije potpuno ravni krajolik, a pun je žitnih polja, usamljenih staza. Neki od hodoćasnika su, prema riječima nekih hodočasnika, prešli ovaj dio rute, ili dio ovog dijela rute vlakom ili autobusom. Šteta, jer ovaj dio puta je najljepši, najmirniji, ovdje skoro nema turista. Vrijeme je ovdje uglavnom lijepo i najtoplije i najsušnije.
Četvrti dio puta od Astorge do Sarrije odvija se preko planinskog svijeta sa značajnim usponima i spustovima. Na planinama je posebno lijepo, jer ima puno cvijeća i tamo je prekrasan pogled na susjedne planine i brda i na daleki krajolik.
Peti dio rute od Sarrije do Santiaga odvija se kroz brdovit krajolik s brdima i dolinama. Vrijeme je ovdje dosta promjenjivo, vlažno, često pada kiša ili se zadržava magla, temperature su značajno niže. Na ovom dijelu puta više nema pravog mira, jer je puna hodočasnika - turista (onih, koji pješače samo zadnjih 100 km ili 150, 200 km rute, uglavnom su to Španjolci). Ovdje ima među hodočasnicima puno takmičenja za slobodna mjesta u smještajima, itd...
Šesti dio rute od Santiaga do Finisterre i Muxie je po terenu i vremenski sličan prethodnom dijelu. No, ovaj put je opet miran, jer na ovaj dio rute ide tek manjina hodočasnika, tako da tu nema gužve.
Prvi dio puta od Pirineja do Logronja hodamo u pokrajini Navarra. TOvo je baskijski dio Španjolske. Sela i gradovi su puni cvijeća. Središnji i najduži dio puta se odvija kroz provinciju Kastilja (Castilla). Riječ je o stotinama kilometara dugom ravnom krajoliku na visoravni Meseta, na oko 800 metara nadmorske visine. U dalekoj povijesti je ovdje nekada bilo veliko jezero, što se vidi po obliku kamena i zemlje (šljunak, glina, nedostatak vapnenca). Posljednji dio puta se odvija kroz provinciju Galiciju, koja se spušta prema Atlantskom oceanu. Stanovnici Galicije su keltskog porijekla (rođaci Iraca i Škota). To se vidi po načinu gradnje, a još više u kulturi mještana, posebice glazbi. Gajte su ovdje nacionalni glazbeni inštrument, a na njima sviraju  gotovo posvuda...

Kako doći na početak puta i vratiti se kući?
Prvo moramo doći do Saint Jean pied de porta, gdje počinje naš put. To je gradić pod Pirinejima u južnoj Francuskoj.
Dostupne su nam uglavnom tri opcije: avijon, autobus i vlak:
U ovo vrijeme ima vlak najgore opcije, što je ujedno i najskuplji izbor. Veze su loše, uglavnom preko Njemačke i barem jednu ili dvije noći čekanja na željezničkim kolodvorima. Vratiti se je još gore. Postoji i željeznička veza preko Venecije i odatle noćni vlak do Pariza i onda sljedeći dan nadalje. Ali sve je skupo.
Druga opcija je autobus, uglavnom Flixbus iz Zagreba (ili Splita), pa preko Italije i s presjedanjem u Lyonu (Francuska) i nastavak vožnje do Bayonne u Francuskoj i zatim nastavimo jedan sat lokalnim vlakom do Saint Jean p.p. Cijene su prilično pristupačne, ali vožnja je duga i prilično naporna.
Treća, trenutno najpovoljnija opcija je niskocenovni avijon (Ryanair, Easyjet, Vueling,...). Moramo stići do zračne luke Biarritz u blizini Bayonne-a, a zatim nastavimo lokalnim vlakom jedan sat vožnje do Saint Jean p.p. Međutim, možemo doći i do jedne od drugih zračnih luka, udaljenih do 150 km, a to su: Bordeaux, Pau, Lourdes i San Sebastian (ova zračna luka se nalazi u blizini grada Irun, direktno na španjolsko-francuskoj granici, a zatim prilično kratka vožnja vlakom (1,5 h) preko Bayonnea do Sain Jeana pp. Ovo je obično s jednim presjedanjem u Barceloni, Madridu, Parizu ili Londonu.
Za povratak je slično. Stanica za Flixbus je u Santiago de Composteli, kao i željeznička stanica pa i zračna luka. Kupnja povratne karte je jeftinija, ali nas ograničava na broj dana, kojim možemo putovati. Ipak, kartu za povratak možemo kupiti u Santiagu ili na internetu, kad smo več na kraju puta. Prtljaga se također mora prijaviti u trenutku kupnje. Zbog niže cijene neki ljudi šalju svoju prtljagu kući poštom.

Koliko nas košta ovo putovanje?
Ako smo malo skromniji na putu, odnosno noćimo u jeftinijim hodočasničkim smještajima, uglavnom kupujemo hranu u trgovini i biramo jeftiniji prijevoz za na put, troškovi će biti negdje oko 1.000 €, što je 7.500 Kuna . Sa sobom nosimo nešto novca, ali većinu podižemo uzput na bankomatima. Moramo uzeti u obzir, da je to u €urima, pa su i naknade na bankomatima zbog mjenjanja nešto veće. Sve debitne i kreditne kartice rade na bankomatima (Maestro, Mastercard, Visa, itd...). Novac podižemo sasvim normalno, kao kod kuće.
O telekomunikacijama se ne moramo brinuti, jer je sve to dio EU i ne plaćate više za korištenje telefona nego kod kuće, jedino kod prijenosa podataka ne smijemo prekoračiti limit u inozemstvu.

Koliko dugo hodamo?
Osnovni put od Saint Jean p.p-a do Santiaga je dug 765 do 816 km (ruta ima negdje, na pojedinim djelovima na izbor neke podvarijante, pa su udaljenosti malo drugačije), koju prelazimo za 20 do 26 dana. Zatim dodatnih 5 do 6 dana do Finisterea i Muxie, te nekoliko dana boravka u Santiagu. Mjesec dana sve skupa i za povratak još dan-dva. Svaki dan u prosjeku prijeđemo 25 do 35 kilometara.

Što ponijeti sa sobom?
Najmanje, što je moguće, sve skupa maksimalno 10 kilograma. Upravo ono što nam stvarno treba: ruksak, dva kompleta lake odjeće (jednog nosimo, a drugog peremo), vreća za spavanje, sredstva za osobnu higijenu, telefon i punjač, bankovna kartica, nešto novca, putovnica, mala plastična posuda i pribor za jelo i pripremu salate, pelerina i mali kišobran, tanju jaknu (ovo važi i ljetom!), anorak, kopče za sušenje odjeće (oko 5 komada), olovka, šešir ili kapa pa i krema za zaštitu od sunca, sunčane naočale, flajšteri za žuljeve, mali nožić, igla i nit, plastčna boca od 1litre za vodu, preporuča se i nezgodno osiguranje. Štapovi za planinarenje nisu potrebni, jer je put prilično lagan i siguran.

Smještaj za hodoćasnike
Hodočasnički smještaji su smještaji za noćenje namijenjen isključivo hodočasnicima na ovoputu, koji za njih ispunjavaju uvjete. Imaju subvencioniranu cijenu, nemaju boravišnu pristojbu, a hodočasnici spavamo u većim sobama, s više kreveta (obično na kat), kao u planinarskim domovima. na raspolaganje imamo toalete, tuševe, a ponegdje i kuhinje ili restorane. A u ponekim smještajima spavamo na jastucima na podu.
Hodočasnički smještaji nazivaju se na španjolskom "Albergue de peregrino" ili na francuskom "Refuxio de pelerin". Dijele se na:
- župni, oznaka im je Parroisial (ovi so najbolji: obićno imamo ovdje i zajedničku večeru, ponekdje i doručak i plaćamo dobrovoljni prilog)
- državno-opčinski, oznaka im je Municipal ili ACAG (ovdje dobimo noćenje, tuš, a ne ne hrane,  ponegdje ima i kuhinja za individualnu upotrebu, su jeftini)
- privatni, imaju različite oznake (najskupliji, obićno imaju i restoran)
U tim smještajima postoje posebna pravila: u svakom od njih možemo biti samo jednu noć, onda moramo dalje. Navečer moramo ići na spavanje najkasnije do 22 sata, a sutradan ujutro moramo ići na put najkasnije do 8 sati. Odjeća uglavnom peremo ručno, a ponegdje je moguće i pranje u perilici i/ili sušilici rublja uz doplatu. Povečini su u spavaćim sobama kreveti na kat, u svih moramo imati vreću za spavanje.

Kada ići na put?
"Caminom" se hoda ravnim krajolikom, u gradovima, na selu, na brdima, planinama i kod oceana. Za obične hodočasnike, koji ne traže nikakve posebne uvjete, najbolje je ići na lakše hodanje, kada u planinama nema snijega, kada je manje kiše, jer je put po kiši previše blatan, nije prevruće, a i nije prevelika gužva. Najbolje vreme su kasno proljeće, kasno ljeto i rana jesen. Prerano je, osobito u Pirinejima još snijeg, a nakon toga slijedi kišna sezona, osobito u prvom dijelu puta. Nakon toga slijedi prilično suho razdoblje, koje je najpogodnije za put. Usred ljeta je vrućina i velika gužva, zatim opet prikladno razdoblje i na kraju kišna jesen s kratkim, hladnim danima i zimom koja nije prikladna za izlet. Najbolje vrijeme za odlazak je drugi dio svibnja i veći dio lipnja, a zatim drugi dio kolovoza i prvi dio rujna. Potpuno je neprikladno, međutim, ići na putovanje od kraja listopada do početka travnja.
Prema nekim podacima, pješačka staza preko Pirineja je zatvorena od 1. studenog do 31. ožujka. Ovo pravilo je izabrano, jer je u to vrijeme među hodočasnicima bilo previše nezgoda. U to vrijeme moguće je ići samo iz Saint Jeana p.p. u Španjolsku cestom, koja ide kroz dolinu i preko prijevoja Ibanjeta.

Karta puta

 
.

Opis puta po danima - vodić na putu

1.) Dolazak u Saint Jean pied de port:

Kada autobusom ili vlakom dođemo do kolodvora, idemo širokom ulicom do starog grada i popnemo se stepenicama do uske ulice i gotovo do vrha, gdje je na lijevi hodočasnički ured. Obično na kolodvor dođe više hodočasnika i samo ih pratimo do ureda :). Ako je trenutno zatvoreno, čekamo malo, odn. gledamo raspored. (svaki dan: 7:30 - 12:00, 13:30 - 20:15, i pet + nedj: 21:30 - 23:00). Unutra je dugački stol za kojim sjede službenici. Ispuniti se mora obrazac, a oni nam daju razne upute o putu, posebice dijelom preko Pireneja, dobivamo i hodočasničku knjižicu - Credencial de Peregrino, u kojoj skupljamo pečate na putu i s kojom možemo otići u hodočasnički smještaj . Osim toga, dobivamo popis smještaja, neke upute itd.
Pažnja: Zbog svih mogućih prijevara (vožnja autobusom, vlakom, taksijem,...), koje koriste neki hodočasnici, sada zahtijevaju da imamou hodočasničkoj knjižici  barem dva pečata za svaki dan, kojim smo na putu - jedan iz smještaja, a drugi npr. iz crkve, gostionice ili kontrolne točke duž puta. Možda će netko reći: "a ja, jer ne idem na put zbog potvrde ili pečata..." Ali to nije sasvim točno. Kada idemo na ovo putovanje, moramo prihvatiti određena pravila i ako ih se pridržavamo, dobivamo i neke pogodnosti koje subvencionira EU, tj. oslobođeni smo boravišne pristojbe, imamo neoporezivan smještaj, subvencioniran hodočasnički smještaj, uređenje same rute, ponegdje popusti za hodočasnike menuje, ... Stoga je ta kontrola u posljednje vrijeme znatno pooštrenija, osobito na zadnjem dijelu rute i još više u smjeru Finistere. Međutim, nisu sve te subvencije namijenjene tradicionalnom turizmu, gdje se svugdje mora platiti puna cijena sa svim porezima. Svatko, tko bi želio biti turista, trebao bi otići u hotel.

Kad učinimo ove stvari, nađemo hodoćasnički smještaj za danas, jer obično sutra rano ujutro idemo na put. U cijelom gradu ima dovoljno smještaja, ali možete otići do općinskog, koja je malo više u istoj ulici, gotovo na gradskim vratima (Rua Citadelle 55). Ako ovdje nema mjesta, onda nekom drugom u istoj ulici nazad, dolje. Ako stignemo u Saint Jean pp kasno poslijepodne, moramo unaprijed rezervirati smještaj putem telefona ili interneta. Poslijepodne kupujemo hranu za sutra, razgledamo grad, idemo u crkvu itd. Ako imamo sreće, da je sveta misa taj dan na ovom mjestu, idemo na svetu misu navečer (u 18:30), nakon mise je blagoslov hodočasnika. U Francuskoj nedostaje župnika pa nema mise svaki dan jer nekoliko župa dijeli jednog župnika. (vidi kartu Saint Jean pp) Međutim, ako stignemo u Saint Jean pp ujutro, možemo, čim završimo u hodočasničkom uredu, već odmah idemo na put prema prvom smještaju u Pirinejima: Orrison ili Roncesvalles.

2.) Put preko Pireneja - (Saint Jean pied de port - Pamplona)
Na ovom dijelu puta na putu je veliki broj hodočasnika. često se duga kolona hodočasnika povlači iz Saint Jean pp prema Pirenejima, a i kasnije je dosta ljudi na putu. Vrijeme se na Pirinejima brzo mijenja, a često je vrh obavijen maglom. Može biti opasno za vrijeme oluja.

Ustajemo u 6 ujutro, doručkujemo u smještaju, susrećemo se s drugim hodočasnicima koji inače dolaze iz svih krajeva svijeta... a onda idemo niz ulicu, kraj crkve, preko mosta i kroz gradska vrata (Španjolska vrata). Ovdje je podjela staze: obično idemo lijevo "Napoleonovom pješačkom stazom", koja ide preko Pireneja. (u slučaju jako lošeg vremena, oluje ili snijega, možemo ići ovdje desno, cestom koja ide dolinom do prijevoja Ibanjeta i dalje cestom za Roncesvalles, gdje se nalazi samostan i veći hodočasnički smještaj).

Put preko Pireneja: Ostavljamo Saint Jean pp na gradskim vratima "Španjolska vrata" i gledamo znakove, odn. pratimo ostale hodočasnike. U početku se put brzo penje asfaltnom cestom pored pojedinih farmi. Uz put su pašnjaci na kojima se pasu krave.
S vremenom cesta postaje nešto ravnija. Nakon otprilike dva sata dolazimo do gostionice i prvog hodoćasničkog smještaja na putu - Orrison, koji je ujedno i posljednja zgrada do vrha. Ukoliko planirate prenoćiti ovdje, preporučljivo je rezervirati unaprijed na tel. +33 63 826 97 38. Smještaj nije jeftin, ali dobivamo i večeru i doručak.

Nastavljamo vijugavom asfaltnom cestom. Na tim mjestima često ima magle, ali ako je nema, pruža se prekrasan pogled na dolinu i vrhove Pirineja. Nakon nekog vremena vidimo Marijin  kip malo lijevo od ceste. Često na ovoj visini izlazimo iz magle, ako je magla, ili obrnuto... Na višem dijelu staze umjesto krava na pašnjacima su ovce, također ovdje je krajolik potpuno ogoljen - nema drveća ili grmlje, samo trava. Konačno stižemo do Križa na sesnom stranom ceste.

Ovdje napuštamo cestu i idemo desno, penjemo se strmom stazom. Često je na ovom dijelu staza prilično blatna. Nakon kratkog uspona dolazimo do vrha gdje se nalaze neobične velike kamene kocke. Ubrzo dolazimo do ograde s bodljikavom žicom s desne strane (ovo je granica između Francuske i Španjolske). Ubrzo dolazimo do bunara u koji možemo natočiti vodu, a odmah nakon njega prolazimo kroz ostatak kapije u ogradi i već smo u Španjolskoj. Odavde idemo kroz hrastovu šumu do male kućice, koja nam sada služi kao sklonište u slučaju nevremena. Odavde je samo kratak uspon do vrha. Ako je vrijeme lijepo, pruža se lijep pogled na susjedne vrhove, naprijed-natrag u dolinu. Ali ovdje može biti i magle, hladnoće, kiše i vjetra... Nalazimo se na nadmorskoj visini od oko 1600 metara. Slijedi spust u dolinu na španjolsku stranu.

Ovdje se staza dijeli na dva dijela, a mi biramo stazu za koju mislimo da je prikladnija i nakon oba dolazimo do Roncesvallesa - malog sela s velikim samostanom na Pirenejima: u lijevom smjeru staza se strmo spušta kroz hrastpve šume do spomenutog sela. Ova ruta je kraća i preporuča se za lijepog vremena. Po kiši je, međutim, ovdje opasno hodati i prikladniji je desni smjer, koji ide blagom širokom stazom do prijevoja Ibanjeta, gdje dolazimo do kapelice i ceste, koja dolazi iz pravca Francuske. Još 2 kilometra spusta blagom asfaltnom cestom i dolazimo do Roncesvallesa. Odavde do Santiaga ima još 790 km. Roncesvalles je malo mjesto na nadmorskoj visini od oko 1200m. Kod samostana su dvije gostionice s restoranom i veći novi hodočasnički smještaj u samostanu, ali ovdje nema trgovine. Prema novom pravilima, poželjno je rezervirati smještaj i po želji večeru/doručak unaprijed putem interneta: http://alberguederoncesvalles.com/ Svaku večer je u crkvi u samostanu svete mise blagoslov hodočasnika nakon mise. Ispod ceste je veća starija zgrada koja je nekada bila štala i do prije nekoliko godina služila kao hodočasnički smještaj. Ako želimo večerati u nekoj od gostionica, potrebno ju je rezervirati nekoliko sati unaprijed ili još bolje istovremeno sa smještajem na internetu. Za hodočasnički meni cijena je 11 €, ali dobivate dva jela: obično makarone ili miješanu salatu i krumpir s mesom ili ribom, desert i dobro španjolsko vino. Moguće su različite kombinacije. Poslije svete mise je večera.

Cestom napuštamo Roncesvalles  i slijedimo stazu kroz šumu do sljedećeg sela Burgete, a zatim su Espinal i Bizkareta (španjolski Viscarette). To su manja srednjovjekovna sela u Pirinejima s uskim ulicama i crkvom. I ovdje se nalaze hodočasnički smještaji (Espinal) i trgovine (Burgette, Viscarrete - Bizkareta). Put se spušta kroz lišćarske šume, koje se uglavnom sastoje od hrasta i raznih grmova. U slučaju lošeg vremena ovaj dio rute je jako blatnjav i bolje je ići gdje god je to moguće cestom, koja u većem dijelu nije daleko od ove rute.

Nalazimo se u baskijskoj pokrajini Navarra, gdje imena sela ponekad imaju sasvim neobična imena, kao i razne kombinacije slova T, Z, K, X, B i dvojezične natpise. Kuće su  u ovom dijelu bogato ukrašene cvijećem.

U dolinu stižemo u malom gradiću Zubiri, koji leži uz glavnu cestu koja vodi prema Pamploni. Ovdje su hodočasnički smještaji a i trgovine. Malo dalje od grada se s desne strane nalazi tvornica asfalta.

Odavde slijedimo stazama s nekoliko manjih uspona i spustova preko brda, te uz rijeku uz dolinu do većeg grada Pamplona, udaljenog 25 km. Uzput postoji nekoliko manjih mjesta s hodočasničkim smještajima prije Pamplone, posebno u selu Larrasoanja, koje je prvo sljedeće, zatim Zuriain, koji je uz most preko rijeke i Zabaldika, koji je dobar izbor, ako želite kako bi izbjegli noćenje u Pamploni. Zabaldika je malo selo na brežuljku, samo 10-ak kilometara prije Pamplone. Ovdje je jedan od boljih župnih smještaja, inače na brežuljku, oko kilometar van puta. Dolina se spušta prema Pamploni, a naš put ide nedaleko od ceste, te je nekoliko puta prelazi.

Preko lučnog mosta u Arreu dolazimo do predgrađa Pamplone, a slijede Villava i Burlada, koji su sasvim pristojan samostalni gradići, ali sve je zapravo dio prave Pamplone koja ima oko 150.000 stanovnika. U Villavi, naravno, uz ostale ponude, postoji i hodočasnički smještaji. Nakon nekoliko kilometara šetnje gradom, dolazimo do grada u drevnim gradskim zidinama na brežuljku - ovo je Pamplona. Pamplona je veći grad, poznat uglavnom po borbama s bikovima i godišnjem trčanju ljudi ispred divljih bikova gradskim ulicama. Ovu utrku trče svake godine na blagdan svetog Fermina, od 7. srpnja, nakon čega slijede razna događanja do 14. srpnja. Ako smo na hodočašću na ovom kraju baš na taj dan, možemo i ovome prisustvovati... Ali nitko nam ne jamči da ćemo ostati cijeli, niti da ćemo ostati živi. Svake godine neki su ozlijeđeni, a ponekad i mrtvi. Stoga se na taj dan zatvaraju svi hodočasnički smještaji u Pamploni iz predostrožnosti, kako bi se tamo zadržao što manji broj ljudi. Svetac sveti Fermin rođen je u Pamploni u trećem stoljeću.
U Pamplonu ulazimo kroz gradska vrata u gradskim zidinama s dobro očuvanim mehanizmom. Dolazimo do starog grada s uskim ulicama. Između ostalog, grad ima nekoliko crkava, puno dućana i hodočasničkih smještaja. Katedrala je sasvim blizu večeg hodoćasničkog smještaja, gdje se za ulazak izvan Svete mise naplaćuje ulaz. Napuštamo grad kroz park.

3.) Brdoviti krajolik Navarre (Pamplona - Burgos)
Napokon smo ostavili zadnji ostatak Pireneja iza sebe, počinje valoviti brdoviti krajolik Navarre i La Rioje sa manjim brdima sve do dugačke visoravni zvane Mezeta u središnjoj Španjolskoj. Ovdje je krajolik zasijan mnogim žitnim poljima, poljima vinove loze, a brda su puna vjetrenjača za proizvodnju električne energije. Ovaj dio Španjolske proizvodi najkvalitetnije crno vino - "vino tinto". Vino je jako, blago slatko  a i unatoč pretjerivanja, ne izaziva nikakve zdravstvene probleme .

Pamplonu napuštamo kroz park i nastavimo dijelom cestom, dijelom stazom do obližnjeg sela Cizur Menjor, gdje se s lijeve strane nalazi mali dvorac sa samostanom malteških redovnika, koji imaju i hodočasnički smještaj.

Odavde idemo lijevo stazom koja se penje prema grebenu punom vjetrenjača. Uspon je u pro položen, a od sela Zariquiegui dalje je strmiji. U slučaju lošeg vremena ovaj dio trase može biti jako blatnjav, povremeno ima i manjih odrona.

Nakon otprilike sat i pol dolazimo do vrha "Alto de perdon", gdje se nalazi kip hodočasnicima. To je rezbareni stup hodočasnika koji hodaju pješice, na konjima i na magarcima u prirodnoj veličini. Odavde je posljednji pogled unatrag na Pamplonu, a zatim se veselite beskrajnom krajoliku, koji je sav zasijanom žitnim poljima. Ovdje često jako puše vjetar.

Spuštamo se na drugu stranu stazom među grmljem u dolinu, a zatim prilično ravnim dijelom kroz manja sela Uterga, Muruzabal i Obanos. Prva dva sela su manja, sa samo po jednom ulicom skučenih kuća sa svake strane, a Obanos je nešto veći s moćnom crkvom u središtu. I na ovim mjestima ima trgovina i hodočasničkih smještaja.

Na kraju se spuštamo na cestu i dolazimo do većeg grada – Puente la Reina. Grad leži uz veću rijeku, a ime je dobio po velikom lučnom mostu preko rijeke na izlazu iz grada. Grad je srednjovjekovni s uskim ulicama. Obvdje postoji nekoliko hodočasničkih prenoćišta, trgovina, crkava i gostionica. Nalazimo se na jednom od mjesta s najnižom nadmorskom visinom na ovom dijelu rute. U Puente la Reini obično boravi veliki broj hodočasnika, i zato što ovo mjesto često biraju hodočasnički biciklisti za prvu noć noćenja. U zbijenom središtu nalazi se i crkva sv. Jakova, u kojoj se svake večeri održava hodočasnička Sv.misa.
Ako želite ovdje prenoćiti a i želite mirnije mjesto, možete otići malo izvan grada, kilometar dalje, preko mosta i odmah desno na put do brda do smještaja  Santiago apostol.

Puente la Reino napuštamo preko velikog zasvođenog mosta, skrećemo lijevo i hodamo neko vrijeme širokom dolinom, nakon čega slijedi strmi kratki uspon kroz borovu šumicu sve do autoceste N-120. Dolazimo do manjeg sela Maneru, a odavde, ravnom stazom, kroz polja loze i žita do većeg sela Cirauqui. Cirauqui je jedno od najtipičnijih španjolskih sela u ovom dijelu zemlje - na brežuljku zajedno su nagurane kuće u obliku gljiva s crkvom na vrhu. U ovom dijelu Španjolske nemaju individualnih kuća i manjih zaseokova, kao što imamo u Hrvatskoj,  Veće selo, skoro manji grad, pa barem 5 kilometara ničega, pa opet veće naselje na brdu - ovo je španjolski krajolik. U španjolskim selima uglavnom žive stariji ljudi, mladih gotovo da i nema, djeca su već rijetkost...  

Cirauqui je mali gradić na brežuljku, gdje se, između ostalog, nalazi trgovina i hodočasnički smještaj sa gostionicom. Mjesto je prilično osamljeno i ovdje boravi samo mali broj hodočasnika (nema turista), pa je ovo dobar izbor za noćenje. Odavde se staza lagano spušta prilično dobrom makadamskom cestom u dolinu. Nad dolinom je izgrađen poseban vodeni vijadukt za navodnjavanje polja. Sva ova polja u ovom dijelu zemlje imaju regulirano navodnjavanje, pa je krajolik ispresijecan brojnim kanalima za navodnjavanje, cijevima i umjetnim rijekama.

Slijedite stazu kroz prilično valovit krajolik kroz sela Lorca i Villatuerta do većeg grada Estella. Estella je veći grad uz rijeku koji ima stariji i noviji dio. Ulazimo u stariji, srednjovjekovni dio grada. Odmah na ulazu u grad s lijeve strane nalazi se crkva dvanaestorice apostola, a gore lijevo je karakteristična velika stijena iznad ovog grada. Nastavljamo uskom ulicom, pokraj hodočasničkog smještaja. Stepenice vode od središnjeg trga do crkve sv. Petra. Ova crkva ima još veći samostan i lijepe prozore u boji, a svake večeri je ovdje sveta misa za hodočasnike.

Nastavljamo uskom ulicom do novijeg dijela grada, koji nije ništa posebno, sličan je svim ostalim modernim europskim gradovima.

Nastavljamo put uz blago brdo i spuštamo se na cestu, nakon čega slijedi kratki uspon na Irache. Negdje na sredini uspona je veći samostan, a na njemu su dvije slavine namijenjene hodočasnicima: jedna za vodu, druga za vino. Vino je ovdje besplatno, samo napunite čašu (ili bocu :) i popijete. Istina je da odjednom teče tek oko 0,5 dl vina, ali ako budete ustrajni i malo zavrtite slavinu tu i tamo, onda...
Slijedi kratki uspon, pa podjela puta: lijevo stazom koja ide uglavnom kroz šumu i nenaseljen krajolik do grada Los Arcosa ili desno kroz otvoreniji krajolik, kroz nekoliko manjih sela do Los Arcosa gdje se staze spajaju. Među njima nema velike razlike u duljini.

- Ako skrenemo lijevo, na početku se put dosta strmo diže do obližnjeg brda. Hodamo kroz gustu šumu, pa stazom kroz nenaseljeni krajolik. Za ljetnih vrućina ovaj izbor je prikladniji zbog hladovine, jer najvećim dijelom hodamo kroz šumu, a manji dio i kroz otvorene proplanke. Nakon otprilike dva sata, staza se spušta u dolinu do sela Louquin, gdje se nalazi mali hodočasnički smještaj i crkva, a zatim dalje niz dolinu između polja maslina, vinove loze i žita, gdje se spaja na  put koji vodi prema gradu Los Arcos.

- Ako skrenemo na desnu stazu, ona se put neko vrijeme penje kroz prilično valovit krajolik između šuma i vinograda. Slijedi malo selo Azqueta, nešto kasnije dolazimo do zasvođene srednjovjekovne fontane, a nakon kilometar i do planinskog sela Villamayor de Monjardin. Ovdje su dva manja hodočasnička smještaja i trgovina. Ako je već kasno, preporučljivo je prenoćiti ovdje, jer do sljedećeg mjesta ima 10 kilometara, a na ovom mjestu opet je jedan od boljih smještaja, gornji Hogar Monjardin, koji vodi evangelička obitelj iz Nizozemske. Navečer imamo zajedničku večeru, na koju smo pozvani sa zvonom, nakon čega slijedi zajednička molitva i čitanje tekstova. Svaki hodočasnik dobiva malu knjižicu sa kolekcijom evanđelja na svom jeziku. Mjesto je ugodno i na manjem brdu s prekrasnim pogledom na okolinu. U selu postoji crkva, koji je, međutim, u unutrašnjosti prilično skromna, a sveta misa je ovdje samo iznimno.

Odavde se staza spušta kroz labirint staza kroz dolinu do 10 kilometara udaljenog grada Los Arcos. To je veći srednjovjekovni grad s nekoliko trgovina, velikom crkvom i hodočasničkim prenoćištima. Kako ovdje ima više većih hodočasničkih smještaja, veća je gužva i sve postaje previše turističko (uznemirujuće).

Put se nastavlja ravnicom između žitnih polja, usred ničega, u cijelom vidnom polju nema ni kuće, ni ceste, ni drveta. Nakon manje od dva sata dolazimo do blagog brežuljka, gdje su grupirana dva sela: Sansol i Torres del Rio, odvojena polusuhim ostatkom potoka. U ova dva sela, osobito u Torres del Riu, postoji nekoliko hodočasničkih smještaja, trgovina i gostionica.

Odavde napred je krajolik prilično valovit, slijede manji usponi i spuštanja stazama između polja vinove loze, žitarica, malih borovih šuma i neobrađenog zemljišta. Nakon nepuna tri sata hoda dolazimo do ceste i slijedimo put uz cestu do grada Viana, koje vidimo u daljini. Neposredno prije grada s desne strane je neobično crveno pješčano brdo, koje je vjerojatno plod ljudskih mašina.

Grad Viana nalazi se na blagom brežuljku, a na vrhu je crkva s posebnim šiljastim tornjem. U mjestu postoje tri hodočasnička smještaja, od kojih je jedan i župni, koji se nalazi uz crkvu. Ovdje hodočasnici spavaju na podu na jastucima, navečer zajedno idemo na Svetu misu, a nakon mise imamo zajedničku večeru, na kojoj također sudjeluje ljubazni župnik, koji nam poslije pokazuje crkvu, koja je pravo umjetničko djelo.
Grad je srednjovjekovni, s uskim ulicama, nema većih novijih djelova, osim onog s desne strane, prije nego što dođemo do centra.
Odavde slijedi lagani trosatni spust do sljedećeg većeg modernog grada, Logronja, koji leži uz veću rijeku, usred koje je mali otočić. Napuštamo pokrajinu Navarru i ulazimo u pokrajinu La Rioja (što znači "crvena"). Zemlja i kamen ovdje su crveni zbog velike količine željeza u tlu, što je dobro za proizvodnju dobrog vina.

Logroño je sjajan novi i moderan grad, glavni grad pokrajine La Rioja. Ovdje imaju velik broj hodočasničkih prenoćišta, trgovina i ostalo, inače grad nije ništa posebno. Iz Logronja izlazimo kroz park i slijedimo široku popločanu šetnicu do jezera. Obično je ovaj dio prepun ljudi, posebno domaćina i turista koji se rekreiraju.

Dolazimo do većeg jezera punog riba, pataka i ostalih ptica močvarica. Uz jezero se nalazi šumica u kojoj se održavaju razna događanja, piknici, vjenčanja i sl.
Od jezera se staza uzdiže preko blagog brda i nastavimo stazom uz autocestu do gradića Navarette. Neposredno prije Navarettea, lijevo na brdu je veliki crni željezni bik koji opsjeda okolinu. U Španjolskoj je bik sveta životinja, pa imaju više takvih kipova na brdima. Neposredno prije grada nalaze se ruševine stare hodočasničke crkve.

Nastavimo preko autoceste i stižete u Navarette. Navarette je gradić na brežuljku, s nekoliko hodočasničkih smještaja i trgovina, inače ništa posebno, a zbog većeg broja prenoćišta ovdje se očekuje veća gužva.

Naš put se nastavlja uspinjati stazom uz autocestu do malog sela na brdu - Ventosa. Opet jedno od tipičnih manjih španjolskih sela: na vrhu vlada crkva, ispod su jedna ili dvije ulice skučenih kuća. Tu je i ugodan mali hodočasnički smještaj, koji ima i svoju prodavaonicu hrane a i kuhinju, gdje svatko može pripremiti svoju večeru. U unutarnjem dvorištu smještaja nalazi se mali akvarij s tekućom vodom i stolicama za odmor na suncu. U selu je prekrasan mir i budući da je na brdu, se odavde pruža prekrasan pogled na širu okolinu, a posebno od crkve. Definitivno je tu bolji izbor za ostatak poslijepodneva i noćenje od prethodnog Navarrete-a  ili sljedeće Najere...

Odavde se put polako spušta usamljenim stazama između polja vinove loze i žita prema prilično udaljenom gradu Najera. Zemlja i kamen su u ovom dijelu izrazito crvene boje. U dolini prolazimo kroz nekoliko manjih sela do grada Najera, koji leži uz rijeku. Posebnost ovog grada je visoki crveni kameni zid koji se uzdiže iza grada. Ovaj zid je pun isklesanih šupljina u kojima su nekada živjeli špiljski ljudi. Pristup špiljama je zatvoren. Inače, ovaj dio Španjolske je već bio naseljen prije 40.000 godina, više o tome u nastavku. Grad Najera je turistički grad, svukdje je prepuno turista, buka je posvuda, puno je raznih restorana, hotela, dućana, crkava a i nekoliko hodočasničkih prenoćišta. Cijene u gostionicama su ovdje prilično turističke – više. Kroz grad teče rijeka, tako je čista,d a u njemu u određeno vrijeme (druga polovica lipnja) cvjetaju milijuni sitnih vodenih cvjetova. Tada se cijela površina rijeke pretvara u bijeli cvjetni tepih. Glavni hodoćasnički smještaj, barem prema mojim saznanjima, ovdje nije u najboljem stanju, pa ga ne preporučujem previše, jer nakon šest kilometara slijedi sljedeći smještaj gdje je puno bolje... U Crkvi sv. Križa je svake večeri hodoćasnička Sv.misa.

Od Najere se put strmo uzdiže najprije kroz borovu šumicu, a zatim ravnicom između žitnih polja do 6 km udaljene Azofre. To je malo selo s ugodnim hodočasničkim smještajem, trgovinom i pekarnom.

Odavde se staza lagano uspinje između žitnih polja i nakon desetak kilometara dolazimo do potpuno novoizgrađenog gradića - Ciruenja. 2008-te godine ovaj grad se još gradio, ali sada je ovaj grad napušten. Država je izgradila ovaj grad, kao i nekoliko sličnih gradova u Španjolskoj, potpuno nov, usred polja u ruralnim područjima, u nadi da će se ljudi ovdje naseliti, ali pogriješili su. Gotovo sve kuće su još na prodaju, a kupaca koji bi htjeli doći u ovaj gradić nema. Grad je uzoran: nekoliko ulica ovakvih kuća u nizu, nekoliko ulica malo drugačijih, ulica malih stambenih blokova, parkirališta, središnji centar s dječjim igralištima, bazenom, golf igralištem, trgovačko-ugostiteljskim objektom, nova cesta do grada... ali sve je sasvim prazno... Ipak, sve dobro drže na okupu. Ljudi ovdje, osobito u Španjolskoj a pomalo i drugdje u Europi, a pogotovo mladi, nisu zainteresirani za tako udaljena mjesta, radije žive u velikim gradovima.

Put se nastavlja stazom kroz valoviti krajolik između beskrajnih žitnih polja. Nakon dobrih sat i pol stižemo u grad Santo Domingo de la Calzada. Grad leži uz polusuhi široki riječni kanal, jer se gotovo sva voda iz rijeke ovdje koristi za navodnjavanje polja. U gradu se nalazi nekoliko trgovina i dva veća hodočasnička smještaja. Posebnost grada je crkva, odn. čak dvije crkve jedna do druge. U desnoj crkvi imaju živog pijetla u kavezu, kojeg svako malo zamjenjuju novim, kad se istroši. Ulaz u ovu crkvu moguć je samo uz plaćanje ulaznice. Što se pijetla u crkvi tiče, postoji priča: Jednom se jedna obitelj zaustavila na ovom mjestu na hodočašću u Santiago. Sin je pogrešno optužen za krađu i sudac ga je osudio na vješanje. Sin je bio obješen, ali je vješanje preživio. Majka ode do suca i kaže mu, da joj je sin još živ, a sudac kažeda joj je sin živ, kao onaj pečeni pjetao na tanjuru, kojeg je upravo jeo. U tom trenutku je pjetao na njegovom tanjuru oživio i poletio. Sudac je to vidio i oprostio sinu i mogli su nastaviti svojim putem. Od tada imaju živog pijetla u kavezu u stražnjem dijelu ove crkve. Grad napuštamo prijeko dugog mosta, preko polusuhog korita. Na početku mosta nalazi se kapelica.

Put se lagano penje makadamskom cestom do križa i nakon nepuna dva sata dolazimo do sela Granjon. To je veće selo s jednom ulicom zbijenih kuća i crkvom sv. Ivana Krstitelja.

U selu je nekoliko trgovina, crkva, gostionica i dva hodočasnička smještaja. Posebno se ističe župni smještaj, koji se nalazi u tornju crkve. Po mojoj ocjeni, ovo je jedan od najboljih hodoćasničkih smještaja na cijelom hodočasničkom putu. Spava na jastucima na podu u potkrovlju crkve, navečer zajedno idemo na Svetu misu, nakon mise zajedno pripremamo večeru, postavljamo stolove i zajedno večeramo, a prije svega ovdje se uglavnom zaustavljaju mlađi hodočasnici. Nakon večere slijedi druženje uz glazbu (i vino) u parku iza crkve.

Granjon je posljednje naselje u pokrajini La Rioja, a zatim ulazimo u najveću španjolsku pokrajinu Kastilju (Castilla y Leon) koja je podijeljena na nekoliko pokrajina.

Staza se nastavlja kroz prilično valovit krajolik kroz manja sela između žitnih polja, ali općenito se put lagano penje sve do visoravni Meseta, koja zauzima veliki dio sjeverne Španjolske. Nakon nepunih dvadesetak kilometara dolazimo do manjeg grada Belorado, gdje se opet nalazi veliki broj hodočasničkih smještaja i trgovina. Iznad grada uzdižu se ruševine starog dvorca, a otvoreni tornjevi crkava od ovdje dalje puni su gnijezda od roda. Odavde su u manjim selima crkveni tornjevi uglavnom otvoreni - samo zid s nadvratnicima za zvona. Zvuk takvih zvona nije onakav kakav bi trebao biti... Posebnost grada su i lijepo oslikana pročelja kuća u centru grada. Nisu to neki grafiti, već prava umjetnička djela.

Grad je malen i nastavljamo stazama i makadamskom cestom kroz široku dolinu kroz manja sela. Posebno je vrijedno spomenuti prvo takvo selo – Tosantos. Posebnost ovog sela je crkvica u kamenoj stijeni iznad sela. Ovdje vlada Kraljica planine (La Virgen de la penja). Ova crkva je uklesana u stijenu, ali ni mještani ne znaju kada je sagrađena. Usred sela je još jedna - župna crkva. Svakog proljeća ovdje je procesija, kada se Marija (kip) iz ove crkve u stijeni donese u crkvu u selu, a u jesen je u procesiji nose natrag u planinu, gdje živi zimi. U Tosantosu postoji još manji, ugodni hodočasnički smještaj (ogranak smještaj Granjon), kojim upravljaju Talijani, hodoćasnici poslijepodne zajedno posjećujemo ovu crkvu na planini i tamo nam pričaju nešto o ovoj crkvi.
Navečer pripremamo večeru i večeramo zajedno. Zajedno pripremiti večeru, kao i na mnogim drugim mjestima, znači: oprati i narezati povrće, pripremiti salatu, pripremiti tanjure i pribor, pripremiti stolove i stolice gdje je potrebno. Poslije večere sve pospremimo i operemo. Obično, međutim, u tim slučajevima ne smijemo ići do štednjaka, ali to čine upravitelj i njegov pomoćnik, a i ako ima nekog od starijih hodočasnika.
Poslije večere imamo zajedničku molitvu u kapelici na potkrovlju, tijekom molitve čitamo molbe koje je pred nama napisao hodočasnik iz naše zemlje, a zatim pišemo svoju, koju će čitati hodočasnici iza nas. Svaki hodočasnik ovdje dobiva i značku za na šešir u obliku žute strijele.
Takve zajedničke aktivnosti obično su samo u manjim, udaljenim i osobito župnim smještajima. Pritom se hodočasnici brzo upoznamo i družimo. To nije slučaj u velikim i gradskim smještajima. Najgore je ako ostaneš sam u gomili ljudi. U većim smještajima, a pogotovo u gradovima, smještaj je samo "spavačica", nakon dolaska i brzog završetka formalnosti dobijete određeni broj kreveta i nitko vas ne brine dok ne odete... Ne znate ni tko je vaš susjed na najbližem krevetu... Sve je to gruba slika iz svakodnevnog života, kada se uspoređuju ljudi u ruralnim i urbanim sredinama.
Uz to, dobra i posebno topla večera nakon cjelodnevnog hodanja još je važnija, da ne jedete svaki dan samo suhu hranu iz dućana ili skupe, neprikladne i nadasve premale porcije u gostionicama.

Staza se nastavlja kroz dolinu kroz manja sela do većeg sela: Villafranca montes de oca. Ovo je veće selo uz vrlo prometnu cestu, pogotovo na ovoj cesti punoj kamiona i šlepera, da je ponekad popriličan problem prijeći cestu, a kamoli ovdje stalno živjeti... U selu je trgovina, dva veća hodočasnička smještaja i crkva. Ovdje je dobro natočiti još vode, kupiti hranu, jer 12 kilometara sada neće biti ništa, a put će biti prilično naporan.

Kod crkve skrećemo desno i strmom stazom se penjamo u hrastovu šumu. Uspon je dosta dug. Na vrhu dolazimo do visoravni prošarane rijetkom borovom šumom i brojnim vjetrenjačama za proizvodnju električne energije. Nakon toga slijedi kratki spust u dolinu i opet neposredan uspon natrag. Zatim oko dva sata hoda po prilično širokoj ravnoj stazi – proplancima usred šume. U slučaju lošeg vremena, staza ovdje zna biti prilično blatna. Slijedi kratki položeni spust do sela San Juan de Ortega.

San Juan de Ortega je malo mjesto na nadmorskoj visini od oko 1200 n/m. Ovdje je crkva, u kojoj se na ulazu nalazi veća grobnica u kojoj je pokopan sveti Ivan, učenik sv. Dominika. Svake večeri je ovdje hodočasnička sveta misa, a svi hodočasnici dobivaju poseban željezni križ od sv. Ivana s ogrlicom oko vrata, koju nosimo sve do kraja hodočašća. Oko 100 metara dalje je mali ugodan hodočasnički smještaj, ali nije baš čist, a za poriluk je cijena nenormalno visoka za nikakvu ponudu. U selu nema trgovine, pa hranu morate donijeti sa sobom. Prije nekoliko godina ste uz nadoplatu dobivali večeru u prenoćištu, no nedavno su tu opciju ukinuli.

Nastavljamo put kroz mali šumarak, a zatim se spuštamo u kotlinu, gdje leži malo selo Ages. Selo nije ništa posebno, ali ovdje postoji nekoliko hodočasničkih smještaja. Do Santiaga je još 518 km.

Nastavljamo cestom do manjeg, napola napuštenog sela Atapuerca. Malo ispred sela stoji velika ploča s prikazom špiljskog čovjeka (neandertalaca). Na ovom mjestu, točnije u špilji Yacimientos (oko kilometar udesno), pronađeni su najstariji ljudski ostaci u Europi, za koje se procjenjuje da su od prije 40.000 godina. Tamo je sada muzej. Neposredno prije ulaza u selo, s lijeve strane nalaze se ostaci kipova. Selo Atapuerca nije ništa posebno, ima hodočasnički smještaj, trgovinu, gostionicu i crkvu, a većina ostalih kuća je prazna, ljudi su se iselili. Ako smo ovdje preko noći, možemo poslijepodne otići do crkve, gdje se nalazi lijepo mjesto za odmor s lijepim pogledom na širu okolinu.

Selo napuštamo cestom i idemo lijevo uzbrdo prilično strmim i kamenitim stazom. Na vrhu dolazimo do drvenog križa, nakon čega slijedi kratka šetnja po ravnom platoju, a s lijeve strane je vojni poligon, ograđen bodljikavom žicom. Malo prije spuštanja u dolinu otvara se prekrasan pogled na beskrajnu visoravan Mesetu, koja leži na nadmorskoj visini od nešto više od 800 n/m i duga je oko 400 kilometara. Ispod desno je kamenolom, a u daljini veliki grad Burgos. Ako imamo dalekozor, odavde se mogu vidjeti i tornjevi katedrale...

Poprilično blagom stazom spuštamo se u dolinu, zatim u početku stazama, a kasnije asfaltiranom cestom kroz dva manja sela: Cardanuela riopico i Orbaneja Riopico, gdje se nalazi nekoliko gostionica i nekoliko hodočasničkih smještaja, posljednjih prije Burgosa. Nastavljamo cestom do zračne luke (čim prijeđemo prijeko autoceste), a tamo možemo birati dvije opcije: ići ravno, oko zračne luke do glavnog gradskog ulaza i njime do centra Burgosa. Ova ruta je napornija jer traje sat i po hoda po prometnoj cesti kroz gusto naseljeni (ljeti i vrlo vrući) grad. No, možemo ići prije zračne luke (čim prijeđete autocestu) lijevo i kroz polja, šumu i park gotovo do centra grada. (vidi navigaciju - interaktivnu kartu) Ova ruta je tek nešto duža i teška za navigaciju (jer nema markacija), ali ljepša, jer izbjegavamo gradsku buku, vrućinu i promet.

Inače, u gradu Burgosu hodočasnički put je loše označen, markacije su zamagljene, prekrivene i ako nemate dobru kartu ili navigacijski uređaj, dosta je teško. Najlakši način da se snađete oko Katedrale je doći do nje. Samo nekoliko koraka dalje su hodočasnički smještaji i sve ostalo.
Burgos je otprilike toliko velik grad kao Split i ima 200.000 stanovnika. Posebnost grada je katedrala. Samo pogled na to izvana je nešto posebno. Ovdje možemo dobiti pečat. Za razgled unutrašnjosti potrebno je platiti ulaznicu tijekom dana, osim navečer, kada je hodočasnička sveta misa, kada se ulaz ne naplaćuje. Inače je u centru grada živo, stalno se nešto događa. Hodočasnički su smještaji u neposrednoj blizini i moderni su, ali ovdje je buka cijelu noć.

4.) Plato "Meseta" - beskrajna ravnica (Burgos - Leon - Astorga)
Do sada smo hodali uglavnom po brdovitom i valovitom svijetu, ali sada nas čeka manje-više beskrajna ravnica. Ima i manjih uspona i spustova, ali ih ima tek nekoliko, jedva vrijednih spomena. Krajolik je ovdje sasvim drugačiji. Gotovo da nije ostalo ni drveća, a kamoli šuma. Nema više ni vinograda. Ovdje su samo beskrajna polja žitarica. Vrijeme je u ovom dijelu sušnije, a ljeti toplije. Ali ovaj dio rute je najljepši, na ruti je manje hodočasnika, a pogotovo nema turista...

Moramo se ponovno nahodati da napustimo grad Burgos i nastavimo cik-cak stazama prijeko polja uz ravnicu do sela Tardajos, udaljenog 10 kilometara i nekoliko kilometara dalje, i do malog sela Rabe. To je malo, mirno selo na brežuljku, a na vrhu uz crkvu nalazi je mali, ugodni hodočasnički smještaj, gdje se također može dobiti večera a i doručak Ostatak poslijepodneva možete iskoristiti za kratku šetnju prirodom u okolici. Dobar izbor za smještaj za one koji bi željeli izbjeći boravak u gradu Burgosu.

Odavde se staza lagano, ali postojano uspinje do visoravni. Nakon nekoliko sati dolazimo do doline u kojoj se nalazi manje selo Hornillos. Selo je malo, a je ovdje mnoštvo hodočasnika zbog velikog broja smještaja. Stoga, ako je ikako moguće, pješačimo još 6 kilometara do sljedećeg mjesta SamBol.

Nakon kratkog uspona nastavljamo po savršenoj ravnici između brojnih električnih vjetrenjača i polja žita. Nakon sat i pol dolazimo do malog bazena, gdje se s lijeve strane uz šumicu nalazi mali hodočasnički smještaj Sambol. Ovo je opet jedan od najboljih smještaja, ovdje imamo večeru uz svijeće, jer ovdje  nemaju struje.

Nakon još dva sata hoda stižemo do kotline u kojoj se nalazi malo selo Hontanas. Ovdje se nalazi nekoliko hodočasničkih smještaja i trgovina. Nedavno su sagradili novi smještaj za hodočasnike oko kilometar prije nego što stignete do sela Hontanas. Smještaj je oko 100 metara udaljen od puta, potpuno sam, usred polja. Večeru i doručak možete naručiti i ovdje. Lijepo mjesto za prenoćiti i provesti ostatak poslijepodneva. Tijekom dana služi kao restoran za prolazne hodočasnike za piće i hranu. Odavde se put spušta stazom u dolinu do ceste koja vodi do polusrušene crkve sv. Ante kroz koju prolazi cesta. U tom ostatku crkve nalazi se mali hodočasnički smještaj, također bez struje, a ako je suša i bez vode... Inače, ovaj smještaj je vrlo ugodan, dobivamo i večeru, a prilozi su dobrovoljni.

Nastavljamo ravnom cestom uz drvored do 4 kilometra udaljenog gradića Castrojeriz. Malo prije grada je s desne strane crkva, a na brdu iznad grada dvorac. Grad nije ništa posebno, ali ima velik broj hodočasničkih smještaja, ako ćemo ovdje ostati, idemo u državno – općinski smještaj (municipal) koji je iznad glavnog trga. No, ovdje je veća gužva i buka... Ako ne namjeravamo ostati ovdje, možemo proći pored grada "zaobilaznom" cestom (nastavljamo ravno cestom kojom smo došli), jer nam se ponovno spaja hodočasnički put i cesta na drugom kraju grada. Na kraju grada na raskrižju skrenite lijevo s ceste na stazu prema brdu. Kad stignemo u podnožje, čeka nas kilometar strmog uspona do vrha. Na vrhu je odmorište i prekrasan pogled na širu okolinu.

Slijedi spust na drugu stranu, i otvara se pogled na "beskonačnost". U svim vidnom polju samo je jedno žitno polje, kroz koje vodi put, nema zgrada, nema cesta, nema drveća, samo u daljini na kraju vidiš rijeku, do koje moramo ići... Spuštamo se na drugu stranu i nastavljamo hodati ovim beskrajnim poljem. Nakon dobrih sat vremena dolazimo do odmorišta kod fontane, a malo dalje je cesta. Slijedi kratka šetnja cestom, pa onda lijevo prema rijeci. Izgrađen je most preko rijeke Pisuerga, koja je granična rijeka između pokrajine Burgos i Palencija. Rijeka ima sasvim prikladno ime jer je prilično zagađena.

Neposredno prije mosta, s lijeve strane je crkva bez tornja, u kojoj se danas nalazi mali hodočasnički smještaj Puente San Nicolas. Ovo je opet jedan od boljih smještaja i vode ga Talijani. Imamo zajedničku večeru uz svijeće (ovdje nema struje), zajedničku molitvu i poseban ritual pranja nogu. Po uzoru na Isusa, upravitelj smještaja pere noge svakom hodočasniku. Zapravo, sve je jednostavnije: izumo cipele i čarape i upravnik nam malo poprska stopala vodom... Drugi dan ujutro doručkujemo, a na put krećemo oko pola osam ujutro.

Prvo prelazimo rijeku i nastavimo stazama između polja do sela Itero de la vega i Bocadilla, te nastavljamo pored umjetne rijeke prema gradu Fromista. Hodamo stazom uz široki umjetni kanal za navodnjavanje, koji se proteže iznad okolne ravnice s brojnim pumpama, ventilima i vratima sve do grada Fromista. Fromista je gradić nedaleko od Palencije i najjužnija je tačka našeg hodočasničkog puta. U gradu ima nekoliko trgovina, nekoliko hodočasničkih smještaja i crkva sv. Martina, ali za ulazak u nju morate platiti ulaznicu, iako nema ništa posebno... Na izlazu iz grada je kip hodoćasnika - željezna ploča i otvor u obliku hodočasnika urezan u njemu.

Nastavljamo stazom uz cestu. Ovdje put na nekoliko mjesta presijecaju sitne stazice mrava, pa moramo paziti da ih previše ne zgazimo. Nakon nekoliko kilometara dolazimo do sela Poblacion de campos, gdje se hodočasničk i put dijeli na tri dijela: lijevo se nastavlja stazom uz cestu kao i prije, sredinom kod gotovo suhog korita većeg rijeke, ili desno preko rijeke stazom do sela Villovieco, gdje (možete) skrenuti lijevo preko mosta za Villarmentero ili nastaviti do Villalcazara. Nakon nekoliko kilometara staze se ponovno spajaju. Ako želimo prespavati u Villarmenteru del Campos, moramo na vrijeme skrenuti lijevo ako idemo po desnoj varijanti rute.

Nakon dobrih sat vremena stižemo u malo selo Villarmentero del campos. Na početku sela nalazi se vrlo poseban hodočasnički smještaj "Amancer". Po mojem miščlenju, ovo je opet jedan od najboljih smještaja na putu, pogotovo za one koji vole nešto neobično i vole usput nešto doživjeti. Prima nas ljubazni voditelj (koji između ostalog izvrsno kuha), imamo na izbor normalan krevet na kat i ograničen broj mjesta u bungalovima, kanalizacijskim cijevima i šatoru a neka čak i u visećim vrećama na drveću.. Sve je postavljeno na velikom vrtu u indijskom stilu, a po smještaju slobodno šetaju (neopasne) domaće životinje: magarci, kokoši, pijetlovi, patke, psi, čak i posebno pripitomljena piletina. Ako smo ovdje usred poslijepodneva, onda preporučam da završimo put ovdje za danas...

U sklopu smještaja nalazi se i veliki vrt - park u kojem se nalazi kamp sa šatorom, ali ako imate svoj šator, možete ga postaviti ovdje. Zajedno večeramo za dugačkim stolom. Večera je toliko obilna i raznolika, da ne možemo vjerovati. Za hodočasnike je na raspolaganju i kuhinja. Administrator je već nekoliko puta prošao ovaj hodočasnički put, i navečer ima predavanje na engleskom s dobrim savjetima o nadaljnjom putu. Uz svu ovu jednostavnost, smještaj ima sve moderne stvari koje su potrebne hodočasniku, toplu vodu za pranje, tuševe, gostionicu, restoran, wifi,... Osim toga, u ovome hostlu uglavnom se zaustavljaju mladi hodočasnici. Villarmentero je malo selo sa svega nekoliko kuća, tako da ostatak poslijepodneva možemo iskoristiti za šetnju prirodom.

Nastavljamo put, i nakon sat vremena hoda stazom uz ravnu cestu dolazimo do sljedećeg sela Villalcazar de sirga. Ovdje se nalazi veća crkva, u kojoj se u oltaru nalazi bijela Marija (Maria la Blanca), za ulazak u crkvu je potrebno platiti ulaznicu, osim navečer, kada je hodočasnička sveta misa. U selu se nalazi  manji hodočasnički smještaj i trgovina.

Nakon sat i po daljeg hoda stazom dolazimo do većeg grada Carrion de los condes. Prije ulaska u grad, na zidu crkve oslikana je freska "uplašenog hodočasnika", koja je več izblijedjela u posljednjim godinama. Nacrtan je hodočasnik neobično velikih očiju. U gradu su tri veća hodoćasnička smještaja, jer ovdje obično prenoći velik broj hodočasnika, posebno puno biciklista, pa je ovdje poprilična gužva. U središtu mjesta nalazi se crkva sv. Marije, a dolje desno od samostana je jedan od boljih istoimenih hodočasničkih domova. Ispred crkve je veća platforma, a iznad nje je Marija na stupu. Svake večeri je u ovoj crkvi hodočasnička Sv.misa, nakon koje slijedi blagoslov hodočasnika. Svaki hodočasnik dobiva hodočasničku zvijezdu. Slijedi molitva uz pjesmu koju predvode bijele časne sestre augustinkinje iz lokalnog samostana, koje lijepo pjevaju i sviraju gitaru. Posebnost ovog grada je, između ostalog, nevjerojatna gomila malih ptica na nebu, koje lete tu i tamo. U ovom gradu se preporuča nabaviti malo više hrane i vodu, jer je do sljedećeg sela 18 kilometara.

Nastavljamo put kroz stari dio grada i kad izađemo iz grada počinje nepregledna ravnica, u početku je još puna žitnih polja i drveća, a na kraju ih više nema. Hodamo dobrom makadamskom cestom uz koju su smještena odmorišta za hodočasnike s drvenim klupama.

Nakon dobra četiri sata hoda usred ničega, u daljini s desne strane vidimo malu crkvicu. Ovdje se staza spušta u bazen, u kojem se nalazi malo selo Calzadilla de la Cueza. Odmah na početku sela uočavamo veću građevinum na kojoj je plava freska hodočasnika sa štapom koji počiva. Ovdje se nalazi hodočasnički smještaj, ili sada čak i dva, u onom s freskom je veliko unutrašnje dvorište za popodnevni odmor na suncu i mali bazen s vodom. Svatko, tko prenoći u ovom smještaju, ima poseban popust na hodočasničku večeru u obližnjoj gostionici. S lijeve strane se nalazi i trgovina i prethodno spomenuta gostionica.
Napokon smo stigli na pola puta od Saint Jean pp do Santiaga!

Odavde ruta prolazi kroz prilično valovit krajolik, a slijede ga sela Ledigos i Terradillos de los templarios. Neposredno prije Terradillosa, u samoj sredini žitnog polja, nalazi se hodočasnički smještaj s restoranom, a u samom selu je još jedan skromniji. Svake večeri je u seoskoj crkvi hodočasnička Sveta misa na engleskom jeziku. Na tim mjestima kuće su često građene od cigle i neožbukane, pa sva sela izgledaju nekako crveno.

Put se nastavlja stazama između polja cvjetnih suncokreta i žitarica, kroz dva manja sela Moratinos i San Nicolas. Na tim mjestima, od Moratinosa do Leona, živjeli su neki ljudi u nekakvim podzemnim kućama (zemljani), kuća je ukopana u zemlju, samo joj je fasada izvana i dimnjaci vire iz zemlje. Neke od ovih kućica mogu se vidjeti ispred sela Moratinos i nešto kasnije usput.

Slijedi nešto duži dio rute do grada Sahagun. Malo prije grada dolazimo do crkvice, a malo dalje su neki kipovi. Ovo mjesto označava polovicu španjolskog dijela hodočasničke rute od Roncesvallesa do Santiaga (za nas koji smo započeli u Francuskoj, to ne važi). Grad Sahagun nije ništa posebno, ali ima više trgovina i hodočasničkih smještaja.

Iz grada nastavljamo stazom uz autocestu do 5 kilometara udaljenog mjesta Calzada del Coto. Neposredno prije prelaska autoceste, hodočasnički put se dijeli na dva dijela: duži, desni dio ide preko autoceste do sela Calzada del.Coto, poslije do sela Hermaniljos i do grada Mansilla de la mulas.

Osnovni, lijevi dio hodočasničke rute nastavlja se stazom, nedaleko od autoceste i željezničke pruge, te se u istoj slici proteže dobrih 30 kilometara. Iako je dosta blizu glavnih prometnica, ruta je napravljena na način, da hodočasnici imaju osjećaj samoće. Duž cijele staze 2007-te godine zasađen je niz malih stabala koja su do danas izrasla u već sasvim pristojna stabla i daju hodočasnicima sasvim pristojnu hladovinu na putu. Staza je gotovo potpuno ravna s nekoliko blagih zavoja. Uzput je nekoliko manjih sela. Vrijedi spomenuti Bercianos, gdje se nalazi trgovina i dva manja hodočasnička prenoćišta, a posebno župni smještaj je jedan od najboljih na putu. Ovaj smještaj može primiti do 20 hodočasnika, većina na krevetima u potkrovlju, ostali na jastucima. Navečer pomažemo upravitelju zajedno pripremiti večeru, poslije imamo zajedničku večeru i molitvu i idemo gledati prekrasan zalazak sunca.

Sljedeće selo na putu je El burgo raneiro, što je zbijena ulica crvenih kuća i zanimljiva crkva na kraju ove ulice. Nakon tri sata stižemo u selo Reliegos, gdje se nalazi nekoliko većih hodočasničkih prenoćišta, gostionica i trgovina. Neposredno prije sela su ovdje opet neke podzemne kuće, zemunice. Prvo uočavamo gostionicu s plavim pročeljem, sva oslikana i čak iznutra, sve zidove oslikavaju hodoćasnici. U ovoj se gostionici nekada mogla dobiti pristojna večera uz vino za dobrih 6 €, ali je zatvorena prije nekoliko godina, zgrada je danas napuštena i propada. Odmah do nje je još jedna gostionica, ali ovdje nema tih pogodnosti. U selu postoji nekoliko hodočasničkih smještaja i trgovina.

Staza se i dalje nastavlja drvoredom do sat i pol hoda udaljenog grada Mansilla de las Mulas. U grad idemo preko nadvožnjaka preko autoceste. Grad je manji, osim dućana i hodočasničkih prenoćišta ovdje nema ništa posebno. Krajolik se ovdje dramatično mijenja. Ako smo prije hodali mirnim, zabačenim stazama, od sada ćemo sve do 20 kilometara udaljenog grada Leona hodati stazom uz jako prometnu cestu. Negdje na sredini, iza sela Puente villarente, staza se uzdiže blago udesno iznad industrijskog predgrađa Leon. Prije ulaska u grad Leon prelazimo plavi, željezni cik-cak most preko autoceste.

Grad Leon je nešto manji od Splita i ima oko 150.000 stanovnika. Ulazak je u noviji dio grada, koji nije ništa posebno je potpuno isti kao i u sve moderne gradove drugdje. U starom dijelu grada nalazi se katedrala, poznata po šarenim prozorima. Ulaz u Katedralu je moguć samo u određenim satima i uz plaćanje ulaznice. Navečer, kada je hodočasnička Sveta misa, ulaz je besplatan. U starom dijelu grada nalazi se još nekoliko povijesnih građevina. Leon je pun trgovina i ima nekoliko hodočasničkih smještaja, jer se ovdje obično zaustavlja veći broj hodočasnika. Jedan od najgorih hodočasničkih smještaja na tom putu je onaj cistercijanski, gdje su izmislili neka sasvim svoja pravila: hodočasnike se u prenoćištima razdvaja po spolu, a i tada im se stalno stremi za raznim sitnicama u spavaćim sobama.

Treba nam dosta vremena da napustimo ovaj veliki grad i nakon kratkog uspona pored podzemnih kućica dolazimo do većeg sela La Virgen del Camino. Zapravo, gotovo sve se drži uz grad Leon.
Kada napustimo selo La Virgen, se hodočasnička ruta dijeli na dva dijela: lijevi, 10 km duži dio ide uglavnom kroz osamu i slabo naseljeno područje, između polja i kroz nekoliko manjih sela do većeg sela Hospital de Orbigo. Desni, kraći dio pa stazom uz prilično prometnu cestu, te kroz veća naselja do sela Hospital de Orbigo, gdje se staze spajaju. Ako imamo dovoljno vremena, svakako idemo lijevom, dužom, ali ljepšom stazom.

- Lijevim, 10 km dužim dijelom, idemo stazama i prilično ne prometnom cestom sat vremena hoda do malog sela Oncina, koje broji svega nekoliko kuća, gdje se nalazi i mali hodočasnički smještaj, gdje također imamo i hranu (večera i doručak). Budući, da je mjesto prilično skrovito, i na malom brdu, imamo lijepu priliku u ostatku poslijepodneva za kratke šetnje  po okolnim puteljcima i livadama. U selu se nalazi i napuštena crkva te (u funkciji) gostionica.
Odavde se staza lagano uspinje do visoravni, pa sat hoda stazom bez naselja do manjeg sela gdje se dolazi na manje prometnu cestu i još sat hoda do malo većeg sela Villar de Mazarife. Ovdje su  dva veća hodočasnička smještaja, pekarna, trgovina i gostionica.
Slijedi dvosatna šetnja gotovo neprometnom cestom između polja kukuruza, suncokreta i žitarica do sela Villavante, gdje se nalazi i mali hodočasnički smještaj i trgovina. Još sat vremena hoda stazama i dolazimo do većeg sela Hospital del orbigo.

- Desnom, 10 km kraćim putem, ubrzo dolazimo do prilično prometne ceste i nastavimo stazom uz ovu cestu kroz manja sela (San Miguel, Villadangos, San Martin). Ima dosta sati dosadne šetnje ravnicom uz prometnu cestu do 25 km udaljenog sela Hospital del Orbigo. U tim manjim selima nalazi se nekoliko hodočasničkih prenoćišta i trgovina. Prvi put nakon dugo vremena primjećujemo promjenu na ovom dijelu: u daljini se pojavljuje veći planinski lanac, što znači da će za dva dana biti kraj ove beskrajne ravnice i krajnije je vrijeme, da se penjamo se u planine... Iako je ova varijanta rute kraća, prilično je naporna zbog gustog prometa na cesti.

Neposredno prije većeg sela Hospital del Orbigo, je s lijeve strane tvornica automobila Seat, a na ulazu u selo je narančasti vodotoranj. Posebnost ovog sela je 750 metara dugačak lučni kameni most preko rijeke Orbigo. Rijeka nije tako široka. U mjestu se nalazi nekoliko hodočasničkih prenoćišta, trgovina i gostionica. Vrijedi spomenuti smještaj "Karl Leistner", koji ima veće zeleno unutarnje dvorište.

Odmah po izlasku iz sela hodočasnički se put razdvaja: lijevo stazom uz cestu do 20 kilometara udaljenog grada Astorga, a desno stazama između polja i preko brda, također do ovog grada. Preporučljivo je na skretanju ići desno do obližnjeg malog sela Villares de orbigo i Santibanjez de valdeiglesias, gdje se nalaze i dva manja hodočasnička smještaja i gostionica. Odavde se staza penje uz brdo, obraslog u šumu i još neko vrijeme hodamo tihim i osamljenim krajolikom do vrha. Na vrhu dolazimo do neke gotovo potpuno srušene zgrade gdje možemo kupiti bezalkoholna pića, i dobivamo pečat u obliku crvenog srca. Uz to, tu je i hodočasnički smještaj "više 1000 ***" (mogućnost spavanja na otvorenom). Naravno da ovdje nema ni vode ni struje, pa čak ni krova u slučaju kiše, ali možemo kupiti sok i voće, drugu hranu nemaju.

Nakon kratke šetnje ravnicom dolazimo do betonskog križa i otvara se pogled na veći grad Astorga, koji leži na manjem brdu s druge strane manje doline.

Spuštamo se u dolinu do sela San Justo de la vega, koje je u biti već predgrađe Astorge. Ako imamo "sreće", malo nam otežaju put mirisi s obližnje farme svinja. Željezničku prugu prelazimo preko zelenog cik-cak željeznog mosta, sličnog onom u Leonu preko autoputa. Slijedi strmi uspon do centra grada. U gradu postoji nekoliko velikih hodočasničkih prenoćišta i nekoliko trgovina. Astorga je kompaktan srednjovjekovni grad i ima oko 15.000 stanovnika. Usred grada je veliki trg, često se ovdje nalaze razne tržnice, a malo dalje je poseban lijepi dvorac koji je projektirao Gaudi (on je projektirao i poznatu crkvu Sagrada Familia u Barceloni). Ovaj dvorac danas služi kao biskupijska palača i muzej. Uz dvorac je još veća crkva – katedrala, koja nije ništa posebno.

5.) Planinski svijet (Astorga - Ponferrada - Sarria)
Ravnice su gotove, sad nas čeka uspon u planine do Željeznog križa, pa onda strmo spuštanje u dolinu, dva dana hoda dolinom, pa opet slijedi strmi uspon u planine i spust u najzapadniju provincu Galicija.

Kad napustimo Astorgu, slijedi još jedan sat hoda po ravnici, do malog sela Murrias. Ovdje se konačno opraštamo od ove beskrajne ravnice, kojim hodamo već duže vrijeme. Čim napustimo selo, se staza polako počinje penjati. Nakon pet kilometara dolazimo do srednjovjekovnog planinskog sela Santa Catalina. Ovo je ulica zbijenih kamenih kuća, a u sredini sela se nalazi crkva s tipičnim otvorenim tornjem, kakve imaju u ovom širem dijelu zemlje. U selu su dva hodočasnička prenoćišta i gostionica.

Nakon sljedećih pet kilometara laganog hoda dolazimo do sljedećeg sela El Ganso, koje je nenaseljeno. Na početku sela se nalazi gostionica "Kauboj". U selu se nalazi još manji hodočasnički smještaj i trgovina. Ostale kuće ovdje su prazne i vidljivo propadaju, kao i crkva. Iako kroz selo postoji cesta i nije daleko do grada, ljudi iz ovih mjesta su se izselili. Vjerojatno slična sudbina prije ili kasnije čeka i mnoga druga španjolska sela, jer su tu uglavnom samo stariji ljudi. Neko vrijeme hodamo stazom uz lokalnu cestu, a zatim skrećemo na strmu stazu koja se kroz šumu penje do sela Rabanal del Camino. To je veće, zbijeno, srednjovjekovno, još uvijek živo planinsko selo na strmoj padini. Ima veliki broj hodočasničkih prenoćišta i trgovina. Posebno treba istaknuti smještaj uz trgovinu koja nudi smještaj u vrtu u šatorima. U ovom selu obično noćuje veliki broj hodočasnika, zato ovdje ima poprilične gužve.

Odavde se penjemo uglavnom stazama kroz šumu i kroz otvorene čistine do sljedećeg planinskog sela Foncebadon na nadmorskoj visini od 1.500m. Foncebadon ima svega nekoliko kuća, ali tu je i trgovina/gostionica te nekoliko manjih hodočasničkih prenoćišta. Posebno treba istaknuti župni smještaj, koji je u staroj napuštenoj crkvi na izlazu iz sela. Imaju nekoliko kreveta na kat, a ostali spavamo na jastucima na podu. Navečer imamo zajedničku molitvu i zajedničku večeru, koju zajedno pripremamo ranije. U smještaju se nalazi i kapelica. Budući da je ovdje tako visoko, ovdje nije vruće. Posebnost sela je okrugla kamena kuća na početku sela, muzejski primjer gradnje na ovim planinama u prošlosti. Usput ćemo vidjeti još nekoliko takvih kuća, uključujući i jednu na Cebreiru.

Nastavljamo hodati otvorenim proplankom s kojeg se pruža prekrasan pogled na dolinu i susjedne planine, a staza je puna mirisnih žutih cvijeća, ako smo na putu u pravo vrijeme. Staza se polako penje još oko sat vremena i konačno dolazimo do ceste, a nakon nekoliko zavoja stižemo do željeznog Križa (Cruz del ferro), koji je najviša tačka našeg hodočasničkog puta. Ovdje stoji mali željezni križ na drvenom stupu, okružen velikom hrpom kamena, koja još uvijek polako ali postojano raste. Svaki je hodočasnik trebao od kuće ili negdje iz doline donijeti mali kamenčić i staviti ga uz Križ. Hodočasnici kod ovog Križa ponekad ostavljaju neku opremu, koja im više nije potrebna na putu. Uz Križ je i napuštena kapelica.

Odavde se put lagano spušta stazom uz cestu i neprometnom cestom do pola sata hoda udaljenog malog hodoćasničkog smještaja Manjarin, koji je opet nešto posebno. Već izvana primjećujemo, da se radi o većoj drvenoj kolibi, odn. skup baraka, prilično lošeg izgleda. Ispred ulaza je tabla koja označava udaljenost do raznih važnih gradova u svijetu, a na ulazu sa stropa visi puno šarenih zastava iz različitih zemalja koje su ovdje donijeli hodočasnici - među njima je već i hrvatska. Ako ne planiramo prenoćiti ovdje, možemo ući samo po pečat i kupiti nešto u suvenirnici. (između ostalog imaju lijepe karte s magarcem). Ali možemo ostati ovdje preko noći. Smještaj nema struje, a prema nekim neprovjerenim informacijama ovdje je i zajednička večera, a smještaj nije previše čist. Vode ga redovnici templari iz Ponferrade, gdje imaju svoje središte u templarskom dvorcu. U Španjolskoj je, za razliku od većine ostatka Europe, još uvijek aktivan Templarski red redovnika, ali to više nisu vojnici, već donekle tajanstveni red (ne)posvećenih redovnika s bijelim habitima, s posebnim križevima na njima. Njihov posao je pomagati hodočasnicima na ovom Jakovljevom putu (održavaju neka prenoćišta). Njihov jedini funkcionalni samostan u Europi nalazi se u Templarskom dvorcu u Ponferradi.

Put nastavljamo stazama kroz pašnjake prošarane grmljem, žutim cvijećem i kroz rijetku lišćarsku šumu. Staza se opet lagano penje do sljedećeg vrha s napuštenim tornjem odašiljača. Ovdje se otvara prekrasan pogled dalje u dolinu i na susjedne planine ovog planinskog lanca. U daljini vidimo veliki grad Ponferradu i tamošnju nuklearnu elektranu, s dva velika rashladna tornja. Nakon otprilike sat vremena umjerenog spuštanja s prekrasnim pogledom, dolazimo do kompaktnog srednjovjekovnog planinskog sela s crnim krovovima i posebnim nadođenim balkonima: El Acebo. Kod ulaza u selo nalazi se ploča s natpisom na španjolskom: "Dobro došli u provinciji Bierzo". Ova provincija se proteže od ovih planina do Galicije, gdje stižemo za dva dana. Glavni grad je Ponferrada. Ljudi ovdje se više osjećaju kao pripadnici Galicije, nego centralne Španjolske, zbog toga je ovdje u prošlosti več dolazilo do manjih incidenata.

U selu Acebo nalaze se gostionice, trgovina i tri hodočasnička prenoćišta. Preporuča se župno prenoćište, što je poprilično jednostavno, a imamo i zajedno večeru. Ako je lijepo vrijeme, idemo navečer vidjeti zalazak sunca kod Križa na brežuljku, na zapadnom kraju sela. Križ je postavljen ovako da, ako stojimo baš kako treba, sunce na zalasku bude točno u sredini Križa. Nešto niže, ispod sela je još jedan moderno - turistički smještaj, koji ima čak i bazen.

Odavde nastavljamo spust oko sat vremena laganom asfaltnom cestom do sljedećeg sela Riego de Ambros,  koje također ima jedan hodočasnički smještaj, ali ovdje nema trgovine, ali ovdje postoji i lijep mir. U selu još ima nekoliko starijih mještana, ali većina kuća je prazna i prodaje se. Odavde se put strmo spušta u dolinu stazama među niskim grmljem.

Nakon dugog spuštanja dolazimo do ceste u dolini i manjeg zbijenog srednjovjekovnog grada Molinaseca. Već na ulazu se nalazi manja crkva, a druga veća, koja je zajedno s mostom pravi simbol ovog grada, nalazi se na blagom brežuljku s lijeve strane grada. Posebnost ovog grada je veći lučni, kameni most preko rijeke. Osim toga, u Molinaseci ima više trgovina i dva veća hodočasnička smještaja.

Gradić napuštamo stazom uz ravnu cestu, koja se blagom padinom spušta do 12 km udaljenog Ponferradea. Ponferrada je moderan veliki grad i glavni grad provincije Bierzo i ima 70.000 stanovnika. Redovnički red templara još uvijek djeluje u ovom gradu i ima dosta zanimljivih starih građevina, kao što su dvorci, crkve itd. Dok slijedimo put uz cestu od Molinasece do Ponferrade, neposredno prije ulaska u grad, hodočasnička ruta skreće lijevo prema manjim selima. Preporuča se ne slijediti ove znakove, veči ići cestom (nogostupom) pravo glavnom cestom do centra grada (ovaj smjer je označen kao biciklistička staza). Krenemo li tamo lijevo pješačkom stazom, napravit ćemo veliki polukrug i izgubiti barem sat vremena... Odmah u centru držimo se lijeve strane ako želimo doći do smještaja, ali ako želimo proći kroz grad što prije, onda nastavimo samo pravo kroz centar, dok ne pronađemo oznake hodočasničke rute i potom ih slijedimo do izlaza iz grada. U Ponferradi postoji samo jedan hodočasnički smještaj i to jedan veliki. U njemu se obično okuplja veliki broj hodočasnika, neki čak kampiraju vani u šatorima. Osim pravih hodočasnika, ovdje se počinju javljati i hodočasnici-turisti, odnosno oni koji pješače tek manjim, zadnjim dijelom puta do Santiaga. Oni su posebno glasni i stvaraju nepotrebnu buku. Odavde do Santiaga ima još 200 kilometara.

Od smještaja do centra grada dosta je daleko. Dugo je treba hadati za napuštanje Ponferrade, potrebno je sat vremena za izlazak iz grada. Putem vidimo neke znamenitosti, posebno prekrasan Templarski dvorac. Možete ostaviti Ponferradu na hodočasničkom putu i prošetati stazama i sporednim cestama kroz manja sela do sela Camponaraya, koje je u biti još uvijek predgrađe Ponferrade, jer se glavnom cestom drži zajedno. Međutim, možete napustiti Ponferrado odmah iz centra grada po glavnoj cesti za Cacabelos i doći u Camponarayo, ali u ovom slučaju ruta je skoro upola kraća i prištedimo oko sat vremena...

U Camponarayi, na odmorištu s fontanom (kod vinoteke), skrenite lijevo na stazu, koja nakon kraćeg uspona ide preko autoceste, zatim uglavnom između polja vinove loze i kroz šumicu do gradića Cacabelosa, 12 kilometara dalje. Ovdje, kao i u cijeloj ovoj provinciji, imaju starije kuće i kuće izgrađene po tradicionalnom uzorku, crne krovove i posebne nadograđene balkone. U grad ulazimo srednjovjekovnom ulicom, nakon koje slijedi trgovački centar. Ovdje vrijedi spomenuti i muzejsku crkvu svetog Roka, gdje čuvaju prekrasne crkvene kipove koji im više nisu potrebni. Za hodočasnike ulaz je besplatan, ali je poželjan dobrovoljni prilog (oko 1€). Posebno je lijep Isus na magarcu u prirodnoj veličini i sveti Petar s ključevima pred vratima raja i pijetlom, koji ga podsjeća na grijeh zatajenja. U gradiću se nalazi nekoliko trgovina, gostionica i nekoliko hodočasničkih gostela, posebno vrijedi spomenuti veći državno-općinski, koji je kod crkve na izlazu iz grada. Umjesto klasičnih kreveta na kat, imaju dvokrevetne sobe, poredane u zidovima oko crkve. Svaku večer je hodočasnička sveta misa u većoj crkvi u gradu (vraćamo se oko 0,5 km natrag u grad).

Odavde idemo cestom do malog sela Pieros, udaljenog 2 km, gdje se nalazi mali hodočasnički smještaj, gdje možete dobiti i večeru. Još malo i dolazimo do vrha, gdje skrećemo s ceste na stazu, nastavljamo kroz valoviti krajolik s prekrasnim pogledom, među nepreglednim vinogradima, voćnjacima trešanja i kroz selo Villatule de Arriba do malog srednjovjekovnog gradića na rijeci Valcarce: Villafranca del Bierzo. Gradom vladaju dva veća dvorca, a u gradu je još veća crkva sv. Jakova, u kojoj je svake večeri hodočasnička Sv.misa. U gradu se nalazi nekoliko hodočasničkih smještaja, prvi veći, općinsko-državni je na ulazu u grad ispod ceste, malo naprijed, lijevo je sljedeći, a zadnji manji na izlazu iz grada. Posebno treba istaknuti i župni smještaj San Nicolas koja se nalazi u centru grada uz crkvu sv. Jakova. Grad ima živo središte grada sa širokom ulicom punom gostionica i trgovina. Nastavljamo put preko mosta pored kojeg se nalazi kip svetog Jakova. Na drugoj strani se put podijeli na dva dijela: lijevi dioide uz cestu u dolini, a desni planinski dio preko planine. Možemo birati prema vlastitim mogućnostima.

- Ako skrenete lijevo, ide put uz prilično prometnom cestom uz rijeku, uskom dolinom gore, kroz mala sela Pereje i Trabadelo do 12 km udaljenog hotela Valcarce, koji se nalazi negdje u sredini doline. Malo prije hotela put se spaja onome, koji ide preko planine. Ovaj put je, za razliku od onog preko planine, kraći i laganiji za hodanje, ali je ljeti prilično vruće i zrak je pun muha jer je u blizini rijeka. Kroz ovu dolinu prolazi i autocesta koja iz unutrašnjosti zemlje ide prema Galiciji i nekoliko puta priječi naš put s nadvožnjacima. Sela uz put su siromašna, kuće su još uvijek građene na tradicionalan način koji je tipičan za ova mjesta u provinciji Bierzo. Posebnost ovih kuća su nadgrađeni balkoni. No, sve je to u prilično lošem stanju i propada, ljudi su se uglavnom iselili.

- ali ako krenemo u Villafranci desnom, planinskom stazom, onda nas odmah na izlazu iz grada čeka strmi jednosatni uspon na sljeme, preko koje prolaze dva veća elektrovoda. U kratkom vremenu puno dobivamo na visini. Kada dođemo do vrha, hodamo neko vrijeme sljemenom između rijetke šume bora i kestena i prostranih proplanaka s prekrasnim pogledom u daljinu, u dolinu rijeke Valcarce i susjednih vrhova. U poslijednom dijelu je gusta šuma kestena, a desno je selo Pradela, gdje se nalazi i mali hodočasnički smještaj i gostionica. Ispred sela Pradela skrenemo lijevo na strm spust u dolinu do hotela Valcarce, gdje se spaja sa putom kroz dolinu. Definitivno je staza preko brda ljepša, nema vrućine i nema muha, ali je duža i oduzima više vremena.

Hotel Valcarce ima razne trgovine suvenira i hrane, sve po "turističkim" cijenama.

Put nastavljamo cestom kroz manja sela Portela i Abastemistas. Sljedeće veće selo u uskoj dolini je Vega de Valcarce, gdje se nalazi nekoliko trgovina i hodočasničkih prenoćišta, ali oni nisu ništa posebno. Nekoliko kilometara dalje je selo Ruitelan, koje ima i jedan hodočasnički smještaj, po riječima drugih hodočasnika dosta je ugodno. Iznad sela od planine do planine vode dva visoka vijadukta prije spomenute autoceste s visokim potpornim stupovima.

Otprilike kilometar dalje dolazimo do podijele puta, gdje skrećemo lijevo i spuštamo se do ostatka rijeke, gdje se nalazi selo Las Hereiras. Na ovom mjestu nalazi se trgovina, gostionica i mali, ugodan hodočasnički smještaj. Navečer imamo zajedničku večeru bez mesa.

Nakon otprilike dva kilometara puta u dolini počinje vijugava asfaltna cesta, koja se prilično strmo uspinja u planinu. Pogled se otvara s visinom. Kad smo dosta visoko, hodočasnička ruta skreće lijevo stazom do sela La Faba. No, ovom stazom nije preporučljivo ići, jer se staza u početku lagano spušta, a zatim slijedi strm uspon do sela La Faba. Bolje je ići pravo po cesti, po putu, koja je markirana kao biciklički put. Nakon dobrog kilometra prolazimo do raskrižja gdje možemo skrenuti lijevo za La Fabo, ali ako ne namjeravamo ostati ovdje, onda nastavljamo pravo glavnom cestom za selo Laguna. Nakon sljedeća dva kilometara laganog uspona cestom dolazimo do sela La Laguna, koje je posljednje selo u provinciji Kastilja. Cijeli ovaj zadnji dio uspona cestom možemo se diviti beskonačnom broju žutog cvijeća na obroncima ovih planina, ako smo ovdje u pravo vrijeme (početak srpnja), sve ove padine su jedan mirisni tepih žutog cvijeća ...

- ali ako smo odlučili da idemo kroz La Fabu, koje je malo niže od sela Laguna, onda, kada dođemo do zavoja gdje je gostionica, skrećemo lijevo i ravnicom idemo do prilično udaljene crkve na kraju slijemena, gdje se nalazi franjevački samostan i hodočašćnički smještaj, kojeg vode Nijemci. Smještaj nije ništa posebno, prilično je prostran, sa osnovnom ponudom, kao što su tuš i noćenje. Svatko se mora sam pobrinuti za hranu, ali to je nezgodno, jer u selu nema trgovine, pa se hrana mora nabaviti prije - u dolini. U crkvi je  svake večeri Sveta misa za hodočasnike. Put se nastavlja prilično strmom stazom do sljedećeg sela La Laguna. I ovdje se nalazi mali hodočasnički smještaj u gostionici. Odavde se penjemo stazom na otvorenoj čistini s prekrasnim pogledom natrag na dolinu, a posebno na susjedne planine.

Usput je pak sve puno grmlja s mirisnim žutim cvjetovima. Ubrzo putem primjećujemo confin (orijentir) s natpisom 152,5lm... To je udaljenost odavde pa do Santiaga. Od sada ćemo takve confine na putu susresti svakih pola kilometra, sve do Santiaga. Još malo i dolazimo do vrha velikog šarenog graničnika, koji ukazuje da ovdje počinje provincija Galicija – najzapadnija provincija u Španjolskoj. Još kilometar hoda po ravnici i stižemo u Cebreiro.

Cebreiro je malo planinsko selo na vrhu sljemena, odakle se za lijepog vremena pruža prekrasan pogled na širu okolicu i susjedne planine. No, ovdje je često gusta magla, jer se ovdje često miješaju vruć i suh zrak, koji dolazi s kopna te hladan i vlažan s dobrih 200 km udaljenog Atlantika. U ovom slučaju vidljivost je jedva 10 metara i dok idemo naprijed, vidimo “kako se ovdje prave oblaci” i dižu se pod nebo. Ako je lijepo vrijeme, ovo je jedno od najljepših mjesta za ostatak popodnvae i noćenje. Klima se u ovim mjestima znatno mijenja: ako nas je dosad pratilo stabilno, suho vrijeme i vrućina, sada možemo očekivati ​​oko 10C niže temperature, česte kiše i brze promjene vremena. Na tim mjestima na vrijeme utječe obližnji Atlantik (okean između Europe i Amerike). No, zapuha li istočnjak s kopna, promjene neće biti, nastavit će se vrućina.

U selu Cebreiro postoji nekoliko gostionica, jedna trgovina i veći hodočasnički smještaj, koji nije ništa posebno. Prvo što primijetimo kada dođemo u ovo selo, je neobična glazba koja se ovdje pušta, kao da dolazimo negdje u Irsku ili Škotsku - gajde. Tu počinje španjolska provincija Galicija, stanovnici ove provincije su keltskog podrijetla, tj. u rodu sa Škotima i Ircima. U razdoblju Rimskog Carstva, Rimljani su često vodili ratove s keltskim narodima, koji su živjeli u širim Alpama i nekoliko puta napadali Rim. Jednom su tome stali na kraj i otjerali Kelte (ili Gale) na krajnji zapad Europe, posebice u Škotsku, Irsku, francusku Bretanju i zapadni dio Pirenejskog poluotoka. Iako su izgubili nekadašnji jezik, zadržali su svoje dobre i loše navike, uključujući glazbu i svoj nacionalni instrument - gajde >>> Narodna glazba Galicije >>> (primjer). Njihove riječi, posebice nazivi gradova i sela, često sadrže kombinacije slova "eir" (Negreira, Olveira, Cebreiro, Maceira,..). Važnu ulogu u njihovoj kulturi imaju i Leonske planine, prijeko kojih danas hodamo, i nekako odvajaju Galiciju od ostatka Španjolske.
Ljudi ovdje manje brinu o čistoći i duhovnoj "čistoći" (što ćemo vidjeti u nastavku). Provincija Galicija, za razliku od ostatka Španjolske, prilično je siromašna i napuštena. Hodočasnički smještaji u ovim krajevima uglavnom imaju potpuno otvorene tuš-kabine, kako bi se ljudi mogli promatrati, dok se tuširaju, pa je kupaći kostim u ovom zadatku obavezan... Nema ni zavjese, a kamoli vrata. To nije svugdje tako, ali su česti takvi slučajevi.

Posebna atrakcija Cebreira je crkva u kojoj se nekada dogodilo euharistijsko čudo, slično onom u talijanskom Lancianu. Nekada župnik koji je darovao Sv.misu nije vjerovao, a u njegovim se rukama hostija pretvarala u ljudsko meso, a vino u kaležu u pravu krv. Crkva je otvorena svaki dan od 9:00 sati nadalje, a svake večeri je ovdje hodočasnička Sv.misa i blagoslov hodočasnika. Iz svakog romskog župnik izabire po jednog predstavnika, koji pred oltarom moli blagoslov na svom jeziku, nakon čega slijedi i predstavljanje hodočasnika i blagoslov uz pjesmu "Se mi Luz".  Na ulazu u crkvu nalazi se i hodočasnički ured u kojem dobivamo pečat, ali ovdje možemo dobiti novi credencial, ako ovdje započnemo hodočašće (i dosta hodočasnika započne svoj put ovdje, posebno Španjolca). Crkvom upravljaju Franjevci iz La Fabe.

Odavde se put lagano uspinje kroz borovu šumicu, a zatim se lagano spušta stazom do ceste na koju dolazite nakon oštrog lijevog skretanja kod sela Linares. Ovdje je još manja trgovina i gostionica, sve u jednom, a grade i veći hodočasnički smještaj (2023). Odavde se nastavlja hodočasnički put stazama ... ali! Odavde je najbolje ići naprijed cestom, koja se blago penje, a hodočasnička ruta ide daleko okolo, a prije svega se oslobađamo strmog uspona na kraju do vrha. Na ovoj cesti je vrlo malo prometa. Nakon dobrog kilometara hoda cestom, dolazimo do vrha Sv. Roka (Alto San Roque), gdje se nalazi kip sv. Jakova, onda nastavljamo stazom uz cestu do kilometar udaljenog sela Hospital, tamo zaobilazimo selo cestom (ne hodati kroz selo, ako ne volimo cipelama pokupiti sve đubre i govno, kojeg ima u selu puno svuda) i cestom nastavljamo uspon do tri kilometara udaljenog vrha Alto de Poiyo, gdje se uz cestu nalaze gostionica i dva hodočasnička smještaja u sklopu. Ovdje je najviša tačka puta preko ovih planina, a nakon toga slijedi uprvo položeno spuštanje stazom uz cestu do 4 km udaljenog planinskog sela Fonfria, gdje se nalazi veći, moderni hodočasnički smještaj sa restauracijom. U ovom smještaju se može naručiti i večera za doplatu, a navečer se hodočasnici okupljamo na večeri.

Od Fonfrije idemo neko vrijeme stazom uz cestu, nakon čega slijedi prilično strm spust stazama kroz šume hrasta i kestena te mnoštvo otvorenih čistina s prekrasnim pogledom na dolinu. Putem prolazimo kroz nekoliko manjih, ali izrazito zanemarenih sela. Stanovnici su ovdje još daleko u zaostatku, imaju neuređene farme, obično su hrpe stajnjaka uz kuće, a često teče gnojnica uz put, nitko ništa ne čisti...

Nakon 12 kilometara spusta stižemo u dolinu u veće selo Triacastela. Prije ulaska u selo je tisuću godina star kesten, za koji nitko ne zna koliko je star. Triacastela je veće prostrano selo s mnogo hodočasničkih prenoćišta, gostionica i trgovina. U sredini sela nalazi se crkva sv. Jakova, u kojoj se svake večeri održava hodočasnička Sv.misa. U Triacasteli obično boravi velik broj hodočasnika i često se dogodi, da je smještaj već popunjen, te je potrebno krenuti dalje. Kao odredište za noćenje, ovo mjesto često biraju oni hodočasnici, koji prijeđu tek zadnjih 200 ili 150 kilometara hodoćasničkog puta, koji su svoje hodočašće započeli tek u Ponferradi ili na Cebreiru.
Na kraju sela se put razdvaja na dva dijela: lijevo, duži dio dolinom preko Samosa do Sarrije i desno, kraći dio preko brda do Sarrije:

- Ako ćemo idemo lijevo, hodamo do sela Samos, udaljenog 10 kilometara, koje leži u bazenu usred doline. Negdje na pola puta do Samosa, u selu Lusio, oko 500 metara lijevo, izvan hodočasničke rutem nalazi se mali hodočasnički smještaj. Prije što stignemo do Samosa, s ceste vidimo veliki benediktinski samostan u dolini. Prema nekim izvorima, to je najveći samostan u Španjolskoj. Odavde se do sela spuštamo strmom stazom i nekoliko zadnjih metara cestom do samostana, u kojem se nalazi veći hodočasnički smještaj. Samostan je toliko velik, da ima čak i svoju malu benzinsku pumpu. Svaku večer je u crkvi u samostanu hodočasnička Sv.misa. U blizini se nalazi nekoliko trgovina, gostionica i restorana. Ovo mjesto za noćenje često biraju hodočasnici biciklisti, jer je na povoljnom položaju uz cestu i, za razliku od Triacastele, nije tolika gužva i ovdje uvijek ima mjesta.
Nastavljamo još neko vrijeme stazom uz cestu kroz dolinu, a zatim idemo šumskim puteljcima do 15-ak kilometara udaljenog grada Sarria.

- Ako skrenemo u Triacasteli desno, kračem putem preko brda, nas najprije čeka dugi uspon asfaltnom cestom do sela San Xil, nakon čega slijedi hodanje uskoro praznom cestom i stazama kroz šume i otvorene čistine, kroz nekoliko malih sela sve do Sarrije. Put je dug dobra 22 kilometara,  a uzput se nalaze dva hodočasnička smještaja u osami, prvi kod sela Calvor nakon cca 14 kilometara, a sljedeći je udaljen 2 kilometra dalje.

Grad Sarria je veći grad, 114 kilometara od Santiaga. Ulazimo u njegov noviji dio, iznad kojeg se na strmoj padini uzdiže njegov stariji dio s uskim uličicama i kućama pobijeljenim izrazito bijelom bojom (koju ćemo potom vidjeti i u sljedećem gradu Portomarinu). Iz donjeg dijela se u gornji dio grada uspinjemo dugim stepenicama, koje su donekle slične trsatskim u Rijeci. Uz stepenice je zid i na njemu freske hodočasnika. Na vrhu dolazimo do stare gradske jezgre, malo više je crkva s parkićem ispod, a malo više u istoj ulici je još jedna crkva posvećena Mariji od Guadalupe (ako dođemo baš na vrijeme, moći ćemo upoznati Indijance, koji svake godine 8.srpnja dolaze ovamo na hodočašće iz Meksika i onda plešu i pjevaju ispred crkve i onda nastavljaju put sve do Santiaga). (pogledajte video ispod pod opisom grada Santiaga)

Sarria je puna hodočasničkih smještaja, jer se ovdje okuplja veliki broj hodočasnika, posebno onih domaćih - Španjolskih, koji će tek ovdje krenuti na hodočašće i prijeći samo zadnjih 114 kilometara do Santiaga. Od centra se staza lagano uspinje do vrha, odakle se pruža prekrasan pogled na bijeli grad, a zatim se spušta na drugu stranu pored Magdalenskog samostana s većim hodočasničkim smještajem.

6.) Valoviti brdoviti i šumoviti krajolik Galicije (Sarria - Santiago de compostela)
U ovom dijelu rute bit će mnogo hodočasnika na putu, a time i veće gužve u smještajima, jer većina domaćih hodočasnika prijeđe tek zadnjih 100 kilometara rute od Sarrije do Santiaga. Stoga se u zadnjem dijelu rute obično vuče dugi red ljudi.
Krajolik u ovom dijelu je uglavnom pošumljen, nema više žitnih polja ni vinograda, jer je klima prehladna i previše vlažna.

Stijene u ovom krajnjem zapadnom dijelu Pirenejskog poluotoka (i Europe) su uglavnom sastavljene od svijetlog granita s velikim kristalima kvarca. Često usput nailazimo na veliko kamenje od čistog kvarca. Ovaj granit nije vulkanskog porijekla, već je dio drevne kontinentalne kore, koja je jedna od najstarijih stijena na zemlji i nastala je ubrzo nakon formiranja zemlje. Zemlja u ovom dijelu Pirenejskog poluotoka nije geološki aktivna i takvo se stanje očuvalo kroz povijest do danas. Granit je dobar za hodanje, a iako je mokar, zbog oštrine nije klizav, pa cipele po njemu ne klize.
Tlo u ovom krajoliku je tamnije boje s visokim sadržajem finog kvarcnog pijeska, koji zbog svoje visoke propusnosti za vodu gotovo u potpunosti sprječava nastanak mulja, a ako i jest, uopće nije masno i ne lijepi se za cipele . Međutim, ovo tlo je previše propusno za vodu i ne može zadržati vlagu, pa se brzo osuši i usjevi u slućaju duže suše slabo rastu. Zbog toga je krajolik prilično neplodan, zemlja osobito na brdima nije plodna, pa ovdje nema većih polja. Izuzetak su polja kukuruza, koji je ovdje jedna od najvažnijih kultura. U slučaju velike suše ovdje ne raste praktički ništa, osim visokog drveća.
U Galiciji nema čak ni industrije vrijedne pažnje, regija se preživljava uglavnom od poljoprivrede (kukuruz) i stočarstva.

Kad napustimo Sarriju, neko vrijeme hodamo stazom uz željezničku prugu, a zatim se kroz šumu penjemo do malog sela Barbadelo s nekoliko manjih hodočasničkih prenoćišta. Krajolik je brdovit, pun malih sela i pojedinačnih kuća. Slijedi nekoliko sati hoda stazama i lokalnim cestama kroz valoviti krajolik s mnogo laganih uspona i spustova kroz manja sela i kestenove i druge lišćarske šume, a općenito se staza poprilično uzdiže. Na vrhu, pri prelasku ceste, nalazi se mali dućan u kojem se možemo nabaviti hranu, ako planiramo prespavati u nekom od prenoćišta u ovim brdima, npr. Ferreiros.

Konačno dolazimo do važne prekretnice na putu, koja ukazuje da je Santiago udaljen samo 100 kilometara, a nakon dobra dva kilometra dolazimo do vrha  i gostionice i nedaleko, malo iza je skriveni hodoćasnički smještaj Ferreiros, ali u posljednje vrijeme nije više tako... Prije nekoliko godina ova ruta je ponovno izmjerena modernim uređajima (GPS) i utvrđeno je, da je oko 10 km duža, pa je većina miljokaza (confina) pomaknuta duž rute. Ovaj, za "100 kilometara", premješten je 5 km dalje od vrha Ferreiros. Na vrhu Ferreirosa nalazi se gostionica i smještaj za hodočasnike, skriven je iza gostionice s lijeve strane. Smještaj je nov, na tihom, mirnom mjestu i praktiči u  šumi. Prikladno za noćenje i šetnju prirodom u ostatku popodneva. Gostionica s mogućnošću večere je udaljena svega 20 metara, ali ovdje nema trgovine. Izvrsno mjesto za provesti ostatak poslijepodneva i provesti noć kako biste izbjegli noćenje u turističkom i često maglovitom dolinskom gradiću Portomarin.

Odavde slijedi položen spust cestom kroz manja sela. U dolini vidimo jezero i iznad njega mali bijeli gradić Portomarin. Zadnji dio puta spuštamo se stazama  do dugog mosta preko jezera, po kojem plove čamci, a i mali brodići.

Prelazimo most i penjemo se strmim stepenicama do grada. Centar grada predstavlja široka ulica, u kojoj se često nalaze razna događanja i tržnice. Usred grada nalazi se velika kamena crkva sv. Ivana, koja po izgledu podsjeća na tvrđavu, a jedna je od građevina iz starog grada. Izvorno je grad Portomarin ležao mnogo niže u dolini, gdje se sada nalazi jezero. Godine 1960. izgrađena je brana za elektranu, koja je poplavila šire područje duže doline, a grad je obnovljen na brdu iznad jezera. Prvobitna crkva i još nekoliko važnih građevina rastavljene su i po dijelovima (kamen po kamen) prevezene na današnje mjesto i ovdje ponovo sastavljene (sagrađene od istog materijala i istog uzorka, u obliku tvrđave). Ostalo je srušeno, a od ostataka je izgrađen novi grad. U gradu postoji nekoliko hodočasničkih prenoćišta, trgovina i gostionica. U Portomarinu se, baš kao i u Sarrii, okuplja veći broj hodočasnika i stoga je obično velika gužva u prenoćištima. 

Širokom ulicom se spuštamo do jezera, kojeg prelazimo preko drugog mosta, zatim se uspinjemo stazom kroz šumu do ceste i nastavimo stazom koja se više-manje penje uz cestu kroz blago valovit krajolik i kroz borovo-kestenove šume kroz manja sela, koja sva također imaju hodočasničke smještaje. Posebno se ističe Gonzar, udaljen oko dva sata hoda od Portomarina, gdje se nalazi i mali smještaj, kod gostionice. Nakon 17 kilometara monotone šetnje stazama i lokalnom cestom, dolazimo do prijevoja kod sela Airexe, gdje se staza počinje lagano spuštati prema gradu Palas de Rei.

Ovdje, na prijevoju, u šumi primjećujemo veliku promjenu: šume čine neobična, visoka, uska stabla s uskim, šiljastim zelenim lišćem i opadajućom korom, a ispod raste nova kora - to su stabla eukaliptusa. Mlada stabla eukaliptusa, s druge strane, imaju široke, svijetloplave listove koji, ako se zgnječe, jako mirišu na mentol i neke kreme. Stabla eukaliptusa rastu tamo gdje je klima vlažna, ne prevruća i ne smrzava, odnosno u blizini oceana. Cijeli krajnji zapadni dio Španjolske i Portugala obrastao je stablima eukaliptusa, gusto poput smreke u srednjoj Europi. Eukaliptus se koristi za drvo, ogrjev, a od lišća se proizvode posebno ulje za razne kreme i čajeve. Ovdje se krajolik sustavno pošumljava ovim drvećem, koje dobro uspijeva na ovdašnjoj zemlji.

Otprilike kilometar prije grada Palas de Rei nalazi se malo hodočasničko naselje s većim hodočasničkim smještajem i trgovinama, kako bi se barem dio  hodočasnika zadržao ispred grada (osobito onih koji pješače tek zadnjih 100 kilometara), jer su relativno odmorni i ponekad uzrokuju razne neugodnosti. Nakon otprilike kilometar laganog puta stižemo do grada Palas de Rei. To je mali zbijeni gradić na brežuljku. Kod crkve se spustimo u grad. U gradu ima nekoliko hodočasničkih prenoćišta i trgovina, inače nije ništa posebno. Ovdje obično boravi velik broj hodočasnika. Stoga, ako negdje u ovim mjestima namjeravamo prenoćiti, bolje je odlučiti se za to u nekom od manjih sela prije Palasa ili kasnije, jer je ovaj grad prepun hodočasnika-turista, odnosno onih koji će hodati samo zadnjih 100 km puta od Sarrije do Santiaga.

Nastavljamo stazom, koja se lagano spušta kroz šume kestena, hrasta i eukaliptusa u dolinu do mostića, pokraj kojeg se nalazi jedan od boljih, manjih hodočasničkih smještaja - Ponte Campanja. Smještaj je na osami, a ovdje je moguće naručiti i večeru, a postoji i mogućnost za kratke šetnje prirodom. Poželjno je rezervirati noćenje nekoliko dana unaprijed. Ovdje nema masovnog turizma, srest ćemo samo prave hodočasnike.

Staza se zatim naglo penje pored Mato-Cassanove do sela Leboreiro, gdje nas znak na orijentiru podsjeća, da smo stigli do provincije A Coruña, koja je i glavni grad provincije Galicije, ali tamo nećemo ići. Odavde nastavimo stazama kroz šumu od eukaliptusa, u blizini ceste do 8 kilometara udaljenog grada Melide. Grad ima nekoliko hodočasničkih smještaja, više trgovina i dvije crkve. Posebnost je crkva na malom brežuljku, nedaleko od hodočasničkog smještaja, gdje se često održava sveta misa za hodočasnike. U oltaru ove crkve je Marija sa tri anđela. Ostalo nam je još tačno 50 kilometara hoda do Santiaga, dobro, a nakon novih izmjera puta 53... Ako smo odlučili ovdje prespavati, preporučam državni smještaj (općinski - ACAG), jer su svi privatni skroz zauzeti hodočasnicima-turistima. Riječ je o odmornim ljudima, koji dnevno pješače svega 20-ak kilometara, a na putu su tek nekoliko dana. Vole stvarati probleme, pogotovo nepotrebnu buku kasno navečer, pa ih je dobro izbjegavati što je moguće, pravim hodočasnicima (Francuska - Santiago) su više problem na putu.

Nastavljamo put kroz prilično valovit krajolik s mnogo laganih uspona i spuštanja uglavnom kroz šume eukaliptusa i dijelomićno kestenove šume i kroz nekoliko malih sela do 15 kilometara udaljenog većeg modernog grada Arzua, koji je posljednji veći grad prije Santiaga. Ovaj grad je prepun hodočasničkih prenoćišta, trgovina, hodočasnika, turista, buke, prometa i svega ostalog... Pa, ako zaista nema razloga ostati ovdje, bolje je krenuti dalje.

Put nastavimo stazama, uglavnom kroz šumu i nakon 16 kilometara dolazimo do sela uz cestu: Salceda, i nešto kasnije Ferreiros, gdje je prvo sljedeće prenoćište, oko pola kilometra lijevo, izvan staze. Malo prije, usred šume, u selu Calzada, nalazi se jedna gostionica s malim dućanom. Od Salcede nastavljamo oko 6 kilometara stazom, koja ide ne daleko  od uglavne ceste do Santa Irene. Zapravo, to je samo malo selo uz crkvu sv. Irene. Samo nekoliko stotina metara dalje se uz cestu nalazi ugodan mali hodočasnički smještaj Santa Irene, gdje imamo hodočasnici na raspolaganje i kuhinju. Ovdje, u Galiciji, ima skoro svaki dežavno-općinski hodoćasnički smještaj (oznaka im je ACAG) na raspolaganje kuhinju, za pripremu individualne većere, neki sa štednjakom, a neki s mikrovalnom pećnicom. U blizini se nalazi manja gostionica i prostor za kampiranje. Ovo mjesto je odlična polazna točka za sutra, kada stignemo u Santiago. Do Santiaga je još 23 kilometra, i ako krenemo na put rano ujutro, u 6:00 stižemo u Santiago na vrijeme da predamo ruksak u depozit i prisustvujemo hodočasnićkoj Svetoj misi u 12 sati. Osim toga, ovako izbjegavamo gužvu hodočasnika - turista, koja je u sljedećem, 3km udaljenom gradiću Pedrouzo.

Odavde se staza polako spušta do 4 km udaljenog sela O Pino, gdje dolazimo do ceste, a tamo se put razdvaja: lijevo u turistički gradić Pedrouzo. Zapravo, to je samo jedna duža ulica zbijenih novijih kuća i hotela, malo dalje, a lijevo je staro seosko središte Arca uz crkvu, gdje je svake večeri hodočasnička sveta misa na talijanskom i španjolskom. U gradu postoji veliki broj hodočasničkih smještaja, jer se ovdje obično opet okuplja veći broj hodočasnika. Prvo, državno-općinski smještaj je odmah na ulazu u grad, lijevo.

No, ako ne želimo prenoćiti u ovom gradu i želimo što prije dalje, onda 500-tinjak metara ranije, na skretanju u selu Pino, samo idemo pravo preko ceste i nastavimo označenom hodočasničkom putom iza grada kroz šumu. Nakon otprilike osam kilometara hoda uglavnom šumskim stazama i lokalnim cestama kroz valoviti krajolik s mnogo kratkih uspona i spustova kroz manja sela, dolazimo do zračne luke Santiago, koja se nalazi na malom brdu, a zatim spustom do sela San Marcos, a onda pored RTV centra, do brda iznad Santiaga - Monte del Gozo. Na vrhu dolazimo do kapelice svetog Marka, a  pokraj nje je (bio) veliki spomenik prethodnom svetom papi – Ivanu Pavlu II., koji je ovdje bio 1989. godine, kada se na ovom mjestu održavao Svjetski susret mladih. Uz nju je tada izgrađen veći smještajni centar – malo dalje ispod kapele, a nakon susreta na vrhu je podignut veliki betonski spomenik veličine male kuće s prizorima s tog susreta, a na vrhu cvijet s križem od željeza.
Godine 2020, zbog političke situacije u crkvi, pod aktualnim liberalnim vodstvom, započeo je neopravdani "progon" protiv svetog pape Ivana - Pavla II, pa se dogodilo, da je tamošnji spomenik srušen i da mu se zatro svaki trag. Kao podsjetnik na ocaj zlo- čin, na njegovom mjestu neće rasti trava..., već je tamo komadić gole zemlje. Papa JP II ima veliku zaslugu, što ova hodočasnički put i danas postoji. U srednjem vijeku se išlo na ovo hodočašće, ali onda se sve zaboravilo. Tek 1989 godine, kada je ovdje održan susret mladih, Camino je opet oživio.

Malo dalje, niže u smjeru Santiaga, nalazi se veći turistički smještajni centar, koji polako propada. Gornji dio, tj. broj 29, je rezerviran za hodočasnički smještaj i ovdje možemo prenoćiti, a svake večeri je ovdje, u dvjestotinjak metara udaljenoj kapelici hodočasnička Sveta misa. Odavde se pruža prekrasan pogled na okolicu, grad Santiago i veliku katedralu u njemu.

7.) Santiago de compostela

Spuštamo se u dolinu, prelazimo most i dočekuje nas znak s natpisom Santiago... Prvo je novi, moderniji dio grada, s raznim autocestnim čvorovima, malo dalje je stari dio grada s uskim ulicama. Još sat vremena šetnje gradom i dolazimo do Katedrale, koja je u starom dijelu grada. Odmah na početku grada nalazi se jedan hodočasnički smještaj San Lazaro, ali ga ne preporučam jer je predaleko odavde do centra i ima loše održavane toalete. Dalje duž rute ima još više smještaja, a najpreporučljiviji je Seminario menjor, koji je oko 15 minuta hoda udaljen od Katerdale.

Svaki hodočasnik, koji dođe u Santiago, najprije odlazi u katedralu, zatim pronalazi odgovarajući smještaj, tamo odlaže opremu i vraća se u Katedralu. (ali ako dođemo ovdje ujutro, opremu predajemo u depozit iza Katedrale), U katedrali je u kripti pokopan apostol sv. Jakov. Svaki dan u podne je u katedrali hodočasnička Sv.misa. Prije ove hodočasničke mise, svakodnevno čitaju statistiku hodočasnika i navode broj hodočasnika po pojedinim zemljama iz kojih smo došli (naravno nas spominju tek, nakon što smo preuzeli potvrdu u hodočasničkom uredu). Posebna atrakcija u ovoj crkvi je velika kadionica koja je ispod stropa privezana užetom i toliko je velika, da je konopima kroz poseban mehanizam mora pokretati čak četiri do osam redovnika. Kadionica se njiše  dijagonalno lijevo-desno. (gledaj film). U pravilu se provodi ovo pušenje samo četvrtkom na opodnevni misi, a ponekad i u ostalo vrijeme. Ne postoji točan raspored, to određuje župnik.
>>> Velika kadionica - Santiago de compostela - pušenje >>>  (film) .
U oltaru se nalazi kip sv.Jakova, a ispod je kripta, u kojoj je u srebrnom lijesu pokopan apostol sv. Jakov stariji, koji je propovijedao Isusov nauk u ovom dijelu svijeta, nakon Isusovog odlaska (Iberijski poluotok). Nakon nekoliko godina on se vratio u Jeruzalem, gdje mu je dao kralj Herod odrubiti glavu. Njegovo tijelo su potom dvojica njegovih učenika brodom prevezla u luku Padron, koja se nalazi oko 45 km jugozapadno od Santiaga, i potom dovezla ovamo, gdje je pokopan, a pored njega su pokopani i učenici. Kasnije je na tom mjestu izgrađena crkva i samostan, a oko njega je polako rastao i veliki grad Santiago de compostela koji trenutno broji  100.000 stanovnika.

Santiago je diljem svijeta poznat po ovoj hodočasničkom putu, koji je započeo u srednjem vijeku, a potom nakratko zamruo, a nedavno, posebno nakon posjeta pape JPII. 1989. godine na putu je sve više hodočasnika iz cijelog svijeta. Katedrala i druge građevine u gradu i široj okolici su izgrađene od granita,  tvrdog i izdržljivog kamena kojeg Galicija ima u izobilju.

Osim Katedrale, u gradu postoji još nekoliko atrakcija, ispred Katedrale je veći trg, na kojem se održavaju razna događanja, okupljaju se hodočasnici, a uz crkvu je danju živa narodna glazba (na gajde). Osim katedrale, u gradu postoji još nekoliko crkava. I ne zaboravimo otići u hodočasnički ured, koji se nalazi nedaleko od crkve, po potvrdu-certifikat o obavljenom hodočašću.
U blizini crkve se u popodnevnim i večernjim satima često održavaju razna događanja i koncerti ili hodočasnici sami nešto pripremaju. No, ako smo tu oko 25. srpnja, kada slavi sv. Jakov, onda idemo na glavni trg ispred Katedrale 24. srpnja navečer, gdje je vatromet u 23 sata. Na trg moramo doći najkasnije do 21 sati, inače zbog velike gužve više ne možemo ući. Predstava traje nešto manje od sat vremena.
Svaki dan imaju i vođene obilaske katedrale i muzeja uz mogućnost penjanja na crkveni krov i toranj.
>>> Indijanci plešu 2 >>>  (film - skupina hodoćasnika iz Meksika na hodoćašću Calvor - Sarria - Santiago svske godine) .
>>> Indijanci plešu 1 >>>  (film -s kupina hodoćasnika iz Meksika na hodoćašću Calvor - Sarria - Santiago svske godine) .
>>> Predstava i vatromet 24. srpanj >>>  (film - predstava na predvećer blagdana Sv.Jakova 24.srpnja) .
>>> Parada sa narodnom muzikom Galicije >>>  (film - procesija glazbenika na blagdan Sv.Jakova) .
>>> Narodna muzika Galicije >>>  >>  (film - skupina glazbenika iz Galicije) .
>>> Hodoćasnici pjevaju i plešu ispred crkve >>>  (film - skupina hodoćasnika pjeva i pleše na trgu ispred katedrale) .
Malo dalje od centra, oko pola sata hodanja od Katedrale su autobusni i željeznički kolodvor, a 10 kilometara izvan grada je i zračna luka. .

8.) Put na kraj svijeta do Atlantika (Santiago - Finistera - Muxia)
Ovaj dio hodočasničke rute počinje kod katedrale u Santiagu i dug je dobrih 90 kilometara do rta Finisterre i dodatnih 35 do Muxije. Finistera je najzapadnija kontinentalna točka Europe, zapadno čak i od Velike Britanije i Irske (osim Islanda naravno). U Muxiji je, međutim, poznata crkva Marije uz Atlantik.

Kod katedrale u Santiagu idemo niz ulicu pored policije i slijedimo znakove. Kad izađemo iz grada, skrećemo na stazu i dijelom kroz šume eukaliptusa, dijelom kroz manja sela pješačimo do 25 kilometara udaljenog grada Negreira. Negdje u prvoj trećini puta dolazimo do naseljenije doline kod sela Ventosa, gdje se nalazi i malo ali ugodno hodočasnički smještaj. Odavde hodamo cestom oko pola sata, nakon čega slijedi duži, strmi uspon na Trasmonte. Zatim položen spust u dolinu, preko mosta Ponte Maceira preko rijeke na kojoj se nalazi mala brana i nakon nekoliko kilometara hoda po ravnici, malo prije sela Barca uz cestu se nalazi turistički ured, gdje trebaš otići i pečatirati hodočasničku knjižicu (credencial). Nakon otprilike sat vremena daljnjeg hoda smo u Negreiri.

Negreira je gradić s nekoliko hodočasničkih prenoćišta i trgovina. Najpoznatiji je državno-općinski smještaj, nešto manje od jednog kilometra naprijed od grada, uz cestu. Smještaj je mali, za 20 osoba, i u potpunosti je izgrađen od svijetle granitne cigle. Na ovom dijelu puta je malo hodočasnika, jer većina njih ne ide dalje od Santiaga. U smještaju je kuhinja, tako da možemo sami pripremiti večeru. Budući da je smještaj nešto dalje od centra grada, preporuča se kupiti hranu uzput, kad idemo kroz grad, kako se ne bismo morali vraćati. Ako nije kasno, možemo i dalje, jer do sljedećeg smještaja nije tako daleko, ali moramo opečatiti hodočasničku knjižicu (zatražiti pečat) negdje u Negreiri, po mogućnosti u gostionici, je brez pečata iz ovog grada, pa i nekih drugih određenih mjesta ćemo imati na kraju puno nevolje.

Put nastavlja pored crkve i penje po stazama kroz šumu eukaliptusa kroz manja siromašna sela i kroz otvorene čistine. Nakon dva sata stižemo do vrha Alto de Penja (Piaxe), gdje se nalazi malo selo s crkvom, gostionicom i dva manja hodočasnička prenoćišta, gdje je moguće dobiti i večeru. Ipak, tu je lijep mir i dobar pogled na okolinu. Na brdu iznad sela vrte se električne vjetrenjače.
Nakon sat i pol hoda stižemo do sljedećeg sela Villaserio, gdje se nalaze dva manja hodočasnička prenoćišta. Ljudi se ovdje uglavnom bave poljoprivredom, stočarstvom. Zbog vlažne klime se trava u ovim mjestima uopće ne suši, već se prerađuje u silažu. Stoga se po ovim farmama širi neugodan kiselkasti miris, umjesto ugodnog mirisa suhog sijena.

Nakon nadaljnja tri sata hoda stižemo do Monte Aro-a, odakle vidimo veliko plavo jezero u dolini. Ne, to još nije Atlantik, to je samo jezero. Malo dalje je selo Monte Aro, također sa smještajem za hodočasnike. Ovo je ponovno jedan od najbolje ocijenjenih smještaja prema ocjenama hodočasnika. Selo je malo, ali se u smještaju jako trude, da se hodočasnici osjećaju dobro. A i večera se također može naručiti.

Konačno, se naš put cestom spušta u dolinu, do mosta Ponte Olveira i nakon oko dva kilometara do sela Olveira, iznad kojeg je brdo puno električnih vjetrenjača. U selu postoje tri hodočasnička prenoćišta, državno-općinski je jeftin i ima kuhinju. Inače nije baš previše čist, pun je muha, a i često je odsutan administrator, pa i loši su sanitarni prostori, osobito tuševi. Ako nije kasno, možemo nastaviti hodati, ali moramo opečatiti hodočasničku knjižicu negdje u Olveiri, po mogućnosti u gostionici Casa Loncho.

U selu se nalazi i trgovina, te tri gostionice. Posebnost svih sela u ovim mjestima, u provinciji Galiciji, su posebne "kapele" uz gotovo sve seoske kuće. Riječ je o malim skladištima  postavljenim na kamene stupove, koji su ponekad služili kao skladišta za kukuruz, žito i druge usjeve, jer su ih stupovi činili nedostupnima miševima i dovoljno prozračnim da se žito ne pokvari u ovom vlažnom okruženju.

Od Olveire se uspinjemo stazom do slijemena punog vjetrenjača i idemo stazom iznad uske doline s pregrađenom rijekom za malu elektranu. Nakon dobar sat vremena stižemo u selo na obroncima - Logroso, gdje je opet jedan od ugodnijih hodočasničkih smještaja. Tijekom dana u dijelu prenoćišta nalazi se gostionica i turistički ured, koji je ujedno i kontrolna točka gdje moramo otići po pečat (bez ovog pečata ćemo imati problema u Finistari (i/ili Muxiji).) u dokazivanju našeg hoda i nas u državnom-općinskom smještaju odbijaju, a što je najgore: ne dobivamo certifikata o obavljenom putu. Nakon pola sata dolazimo do vrha.

Na vrhu brda je selo Hospital, malo iznad njega je gostionica, a oko pola kilometra dalje dolazimo do kružnog toka gdje moramo odlučiti gdje ćemo prvo: ili do Finistere ili u Muxiju ili Muxije. Do Finistere ima 35km, a do Muxije 30 km. Na sljemenu je veća termoelektrana i nekoliko vjetroelektrana.

- ako odabiremo desni put prema Muxiji, idemo najprije pokraj električne vjetroelektrane i dijelom stazama, dijelom cestom do sela Concho (končo), koji je jedan kilometar prije sela Dumbrija. Prije nekoliko godina je u selu Concho otvoren novi hodočasnički smještaj. Samo nekoliko stotina metara prije nego što dođemo do ovog smještaja, je u dolini kod neke kuće uz hodočasničku stazu pečat, kojim moramo opečatiti hodočasničku knjižicu. Odavde se staza penje u šumu eukaliptusa i dugo hodamo usamljenom stazom kroz gustu šumu eukaliptusa, kroz mala sela i pokraj individualnih malih farma na drugu stranu brda, gdje se spuštamo do mora, pa onda slijedi još sat hoda obalnom cestom do sela Moraime, a odavde stazom preko brda, na kojem je crkva sv. Roka, dolazimo do Muxije.

Neposredno prije grada Muxia dolazimo do mora (Atlantski ocean). Za ulazak u grad idemo drvenim mostićima iznad pješćane uvale. Ovdje dolazimo na cestu i u grad Muxia.
Ovaj put do Muxie je prilično usamljen, malo je kuća na putu i obično ne sretnemo nikoga. Na ovom dijelu puta nigdje nema većeg pogleda, jer gotovo cijelo vrijeme hodamo šumom.

- No, skrenemo na kružnom toku lijevo prema Finisteri, na sljemenu, kod ranije spomenute termoelektrane, imat ćemo nešto duži, ali puno raznovrsniji put, gdje ćemo sresti više ljudi. Hodamo oko pola kilometra cestom, zatim skrećemo desno i lagano se spuštamo stazom, dijelom kroz rijetku borovu šumu, i grmlja i eukaliptusa, a većinom hodamo kroz prilično otvoren krajolik. U prvom dijelu staza je nešto raznovrsnija s nekoliko manjih uspona i spustova, a u poslijednjem dijelu je gotovo potpuno ravna. Napokon dolazimo do slijemena, odakle nam se pruža jedinstven pogled na dolinu i do širokog plavog oceana, na grad Cee, koji je ispod, pa i na široku obalu Atlantika i desno na poluotok Finistera. Svi susjedni vrhovi ovog sljemena gusto su zasijani električnim vjetrenjačama.

Odavde slijedi prilično kratak i strm spust lošim, prilično kamenitim putem u dolinu do grada Cee. Grad Cee je manji, raširen gradić uz glavnu cestu, uz morski zaljev, uz Atlantik. U centru grada nalazi se prekrasna pješčana plaža uz more, ali izgled ponekad vara. Ovaj prekrasni pijesak nekako čudno sjaji, kao da je lakiran... Ako hodate bosi po njemu, osjetite njegovu oštrinu, jer je to kvarcni pijesak u obliku sitnih iglica, koji nije pogodan za ležanje na plaži. Osim toga, voda u ovoj uvali je dosta zagađena, hladna i na plaži se često nalaze raspadajuće alge. U gradu ima i nekoliko hodočasničkih prenoćišta i nekoliko trgovina, a hodočasnički put u gradu je slabo označen.

Grad Cee napuštamo stazom uz obalu, u smjeru prema zapadu, i kada dođemo do glavne ceste, samo je prijeđemo i idemo desno u gradić Corcubion, koji se u osnovi drži grada Cee. Staza se uspinje uskom ulicom, zatim skrećemo strmo desno na stazu koja ide gore, ispod šume, iznad grada.  

Nakon dva kilometara uspona dolazimo do malog sela, a malo dalje, na sljemenu, dolazimo do glavne ceste. Ovdje vidimo lijevo, malo odmaknutu od ceste, stariju građevinu, u niskoj kamenoj ogradi. Ovo je manji hodoćasnički smještaj - San Roque, opet jedan od boljih na našem putu. Otvara se tek u 16 sati. Pravila ulaska su stroga; ako nam fali bilo koji pečat iz Negreire, Olveire ili turističkog ureda, nemamo što tražiti ovdje... Ovo je u biti jedini "župski" smještaj u Galiciji, kojih smo imali prilično dosta u početnom i središnjem dijelu našeg puta. Smještaj upravlja stariji bračni par. Smještaj je osamljen, kod šume i  na večer idemo na zajedničku večeru. Izvrsno mjesto za provesti ostatak poslijepodneva i provesti noć kako biste izbjegli noćenje u turističkom gradu Cee i došli prijepodne na Finisteru, gdje ćemo imat skoro cijeli dan vremena za istraživanje...

Odavde se pruža lijep pogled na rt Finistero, gdje ćemo stići sutra. Ostatak poslijepodneva možemo iskoristiti za šetnju prirodom.

Odavde se spuštamo putem i dijelomično cestom do sela Estorde i Sardineiro, a zatim nastavimo stazom desno, oko kilometar kroz šumu iznad sela. Na kraju se spuštamo do bijele pješčane plaže i uz nju pratimo stazu sve do grada Fisterra, gdje idemo do centra, gdje je autobusna postaja i odmah izza hodoćasnički smještaj.
 

9.) Finistera - Muxia

Očekuje nas put, dug od 32 kilometara. Iz središta Fisterre idemo glavnom cestom oko dva kilometara nazad do sela Sv.Martin, gdje na većem raskrižju skrenemo lijevo i nastavimo cestom kroz manja sela. Slijedimo znakovima, skrenemo na stazu i nastavimo valovitim i šumovitim krajolikom, dijelomično neprometnim cestama i stazama sve do većeg sela Lires. Nigdje nema većeg uspona, a neposredno prije sela susrećemo hodočasnike koji putuju u suprotnom smjeru od Muxie do Finistere, inače je cijela ruta usamljena i na putu ne susrećemo gotovo nikoga. Uglavnom šetamo šumom eukaliptusa.

Dolazimo u selo Lires kod crkve S. Esteban. Put se zatim penja u selo. Ovdje trebamo otići i do crvene gostionice "As Eiras", gdje se nalazi i hodočasnički smještaj. Obavezno je ovdje opečatiti knjižicu, jer su u Muxiji dosta precizni i ćemo imat problema, ako nemamo pečata odavde (ne možemo spavati u državno-općinskom smještaju i ne daju nam potvrdu-certifikata o obavljenem hodočašću!).

Put se spušta do većeg potoka, a poslije se polako penje u brda. Na ovom dijelu puta nema naselja, samo tu i tamo ima koja osamljena kuća, a gotovo cijelo vrijeme hodamo kroz eukaliptusove šume. Poslije nekoliko sati hodanja stižemo na cestu, lijevo - ispod pa je pješćana plaža, a malo dalje je gradić Muxia.

10.) Muxia - Finistera

Čeka nas put, dug od 32 kilometra. Napuštamo Muxiju desnom cestom uz more (more mora biti s naše desne strane!) Hodamo cestom oko dva kilometara, zatim skrećemo lijevo na stazu i slijedi strm uspon na brdo.

Hodamo kroz eukaliptusove šume, uz put nema većih naselja, tek tu i tamo koja usamljena kuća. Slijedi lagani spust i kada prijeđemo veći potok, slijedi kratki uspon do većeg sela Lires. Ovdje idemo u crvenu gostionicu "As Eiras", koja je ujedno i hodočasnički smještaj. Ovdje moramo opečatiti hodočasničku knjižicu, jer su u Finisteri jako dosljedni, jer ako nemamo pečat od Liresa (a i od svih drugih potrebnih kontrolnih mjesta), nemamo što tražiti u državnom hodočasničkom smještaju, niti nam ne daju potvrdu-certifikata o hodočašću!, jednostavno te otpuste po brzom postupku. Staza se spušta do crkve S.Estebana,  onda nastavljamo stazama.

Nešto dalje od sela susrećemo hodočasnike koji idu u suprotnom smjeru od Finisterea prema Muxiji, inače je cijeli put usamljen i na putu ne susrećemo gotovo nikoga. Nastavljamo stazama i lokalnim cestama kroz valoviti šumski krajolik, kroz manja sela sve do glavne ceste, do koje dolazimo kod sela Sv.Martin. Odavde do mjesta Fisterra je još 2 km hoda uz glavnu cestu (sli stazom uz pješčanu obalu). U gradu idemo u centar, a pored autobusne stanice je državno-opčinski hodoćasnički smještaj.

11.) Finisterre

U gradu Fisterra idemo do centra, gdje se nalazi autobusna postaja, a malo niže je spomenik. Do obale je svega nekoliko metara. Državno-općinski hodočasnički smještaj se nalazi odmah iza autobusne stanice, a otvara se u 13:00 sati, ovdje dobivamo i potvrdu-certifikat o obavljenem hodočašću u Finisteru (a u jutarnjim satima, prije 13:00 u turističkom uredu). Prilikom upisa su vrlo dosljedni i strogi, provjeravaju sve pečate (iz Santiaga!, Olveire, Negreirea, Liresa, kontrolnih točaka, smještaja...). Ako propustimo samo nekog od njih, nas neće ovdje primiti, niti nam neće dati potvrdu o hodočašću u Finisteru. U tom slučaju ostaje nam, da prenoćimo u nekom od privatnih hodočasničkih smještaja, kojih je pun čitav grad, ali se za neki od njih možemo odlučiti i ranije i otići u državnog samo po potvrdu. Certifikat je sličan onom koji dobivamo u Santiagu i Muxiji. Ovako stroga procedura uvedena je, jer su neki hodočasnici ranije zlorabili jeftin smještaj i dolazili po certifikate, iako ovamo nisu došli pješice, nego su se dovezli autobusom ili barem dio ovog puta. Sada su kontrolne točke tamo, gdje nema autobusnih linija (Olveira, Barca, Logroso, Lires, Concho,...)
Kad se smjestimo i ostavimo ruksak, imamo poslijepodne vremena za istraživanje okoline. Grad Fisterra leži uz Atlantik, na unutarnjoj strani zaljeva, tako da ovdje nema većih valova. Uz obalu je veliki trg s mnogo gostionica. Grad ima veliki broj i privatnih hodočasničkih smještaja i nekoliko trgovina.

Do prave "Finistere", odnosno do rta, gdje je krajnja točka svijeta, je još nešto manje od sat hoda stazom uz cestu. Prvo idemo gore na cestu i krenemo lijevo prema jugu. Na izlazu iz grada je s desne strane mala crkva, a slijedi dobra tri kilometra duga staza uz cestu do rta. Cesta je dosta visoko na padini i pruža prekrasan pogled na tamnoplavo more i cijeli zaljev, sve do grada Cee i dalje. Negdje na sredini puta se nalazi kameni kip svetog Jakova u prirodnoj veličini.

Na vrhu dolazimo do parkinga i štandova na kojima se prodaju suveniri i razna hrana, malo dalje je zadnji orijentir, koji sa svojih 0,00 km označava "udaljenost do kraja "Camina", kao što se zove naš put. Ovdje se nalaze dvije veće zgrade: jedan manji hotel i veliki svjetionik, koji je pravi simbol Finisterea. Svjetionik se nalazi na zgradi u kojoj je bio i muzej. Ulaz je bio slobodan, prikupljali su se samo dobrovoljni prilozi. Muzej bio je zatvoren prije nekoliko godina, ali kako će biti u budućnosti, još ne zna se.

U ovom muzeju predstavljaju prekrasne, ručno oslikane slike na temu pomorstva. Ovdje dobivamo i pečat s „kraja svijeta“ (fin de la tierra). No, kako je muzej zatvoren do daljnjega, imaju pečat od svjetionika "Fin de la tierra" (kraj svijeta) u gostionici hotela Semaforo i u gostionici O Refuxio, koja se nalazi ispod, odmah ispred hotela Semaforo.

Od svjetionika možemo ići malo dalje stazom između kamenja. Hodočasnici su nekad ovdje ritualno spaljivali dio svoje hodočasničke opreme, a sada je to zabranjeno, a kamenje je tu i tamo još crno, a po njima skaču mali (bezopasni) zeleni gušteri.
Odavde se pruža prekrasan pogled na Atlantik – beskrajni divlji ocean koji nas okružuje s tri strane. Došli smo do krajnije točke - nema puta naprijed, možemo se samo vratiti nazad... Sada smo na najzapadnijoj točki Europe i ponekad (prije otkrića Amerike) ljudi su mislili da je ovdje kraj svijeta... Sunce je ovdje dobra dva sata kasnije nego u Hrvatskoj, pa ljeti zalazi nešto iza 22 sata, a izlazi nešto iza pola osam ujutro.
Nalazimo se dosta visoko na rtu, gotovo na 100 metara iznad mora, do kojeg vode strme provalije. More se divljim, pjenušavim valovima ulijeva u stijene i vjerojatno nećemo ni razmišljati o kupanju. Ova obala na širem području zapadne Galicije naziva se "Costa da morte" (obala smrti). Na ovom području u prošlosti su se zbog divljeg mora i podvodnih litica često događali brojni brodolomi.

Zatim se vraćamo u grad. Ako je vrijeme vedro, ne zaboravimo se navečer vratiti na rt!, gdje imamo hodočasnici svojevrsni ritual promatranja zalaska sunca - kraj hodočašća. Sjedimo na stijenama kraj svjetionika i gledamo kako crveno sunce polako ulazi u vodu. Posljednji trenuci su posebni i zanimljivi, jer smo oko 100 metara iznad mora, a sunce je niže i imamo osjećaj, kao da sija odozdo prema gore... Neki hodočasnici pjevaju, drugi plješću... Ubrzo nakon zalaska sunca pale svjetionik i mi se vraćamo u grad. Iako se smještaj zatvara u 22 sata, možemo ući, jer svaki hodočasnik dobije šifru za otvaranje vrata koja su zaključana elektronskom bravom. (barem u državno-općinskom smještaju je tako). Međutim, ako nam je predaleko hodati navečer do rta, možemo otići gledati zalazak sunca na plažu Fora koja se nalazi iza brežuljka na zapadnoj strani grada Fisterra.

12.) Muxia (izgovara se Mušia)

Ako u grad dolazimo iz smjera Finistere, na prvom raskršću u gradu skrenemo desno i se popnemo do hodočasničkog smještaja, koji se nalazi na kraju gornje ulice. A ako dolazimo iz smjera Olveire, čim dođemo u grad, skrenemo lijevo i popnemo se do smještaja, koji se nalazi u betonskoj zgradi na vrhu strme ulice. Smještaj se otvara u 13 sati. Ovdje ostavljamo opremu i ako imamo sve pečate, tj. Lires, Olveira, Negreira, Santiago... (važi isto kao i u Finisteriju), možemo ovdje prenoćiti i dobiti potvrdu-certifikat o hodočašću u Muxiju. Smještaj je nov i prostran, a na raspolaganju je i kuhinja za hodočasnike. Na vrhu se nalazi otvorena terasa za druženje u večernjim satima. No, osim općinsko-državnog, tu je još jedan privatni nešto niže i još jedan u centru grada. Ali tamo nisu tako striktni oko pečata...

Nakon obavljenih formalnosti, se spuštamo do centra grada. Muxia leži na uskom poluotoku, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Pirenejskog poluotoka, a najpoznatija je po Marijinoj crkvi na Atlantiku. Iznad grada je malo brdo Monte Corpino, a iza, na kamenoj obali na drugom kraju poluotoka, nalazi se već spomenuta Marijina crkva "La nostra Seniora de la barca" ili La Virxe de la barca (Marija, zaštitnica mornara).

Odje je, prema legendi, nekad bilo starorimski grad s lukom, a jednom oko godine 40 je apostola sv.Jakova ovdje posjetila Marija, koja je iz stigla Judeje trgovačkim brodom. 1544-te godine je igrađena mala crkva posvećena Mariji, a sadašnja crkva sagrađena je godine 1719. Sada je ova crkva dosta posjećena, ima puno turista i svake subote je ovdje veći broj vjenčanja. Svaku večer je ovdje sveta misa, pa i u njedelju opodne.
Na Božić 2013-te godine je zbog kvara na električnoj instalaciji na oltaru ove crkve izbio požar, u kojem je izgorio oltar i  krovište. Do sada je djelomično obnovljena, podignut je novi krov, a umjesto oltara na zidu je Marijina slika. (2015).
Do 2023-te godine restaurirali su nekoliko modela malih brodova u staklenim vitrinama, a umjesto slike Marije u oltaru, sada je na brodu Marijin kip s anđelima, a oko kipa su na zid oslikali oltar kakav je bio nekad. Očekuje se, da je to samo privremeno i da će na kraju sve vratiti u prvobitno stanje. Ispod stropa su u crkvi makete brodova.
Nakon svete mise možemo otići u sakristiju, gdje prodaju suvenire, a tamo dobivamo i pečat ove crkve.

Ispred crkve, ima nekoliko desetaka metara do Atlantika, gdje se nalaze velike crne granitne stijene, u koje se ulijeću divlji valovi Atlantskog oceana. Vrijedi spomenuti, da su plime i oseke na ovim mjestima puno veće nego kod nas. Razlika između plime i oseke je više od 2 metara. Stijene su crne zbog nesreće tankera, koja se dogodila u blizini ovog mjesta 2002-te godine, kada su volonteri iz cijele Europe pomagali u čišćenju ove obale, među kojima i neki iz Hrvatske. Malo iznad crkve nalazi se spomenik ovom događaju u obliku poluslomljenog kamenog stupa.
No, kako se povijest voli ponavljati, 2023-te godine u blizini se dogodila još jedna nesreća teretnog broda i nekoliko većih spremnika sa sitnim plastičnim kuglicama prosulo se u more. U tom slučaju čišćenje je lakše i brže te je manja šteta za okoliš...

U gradu postoji još jedna župna crkva, nekoliko trgovina, autobusna stanica s direktnim autobusom za Santiago, nekoliko trgovina i turistički ured. Stazom se možemo popeti i na brdo Monte Corpinjo iz smjera Marijine crkve, a odavde se pruža prekrasan pogled na grad. Dolje desno vidimo neke ostatke labirinta, ovo je ostatak antičkog, grada iz rimske povijesti. Vrijeme je u ovom dijelu vrlo nepredvidivo, često se magla naglo navuče iznad oceana, ali ako je sunčano, izuzetno je lijepo na stijenama ispred Marijine crkve, a zbog refleksije sunčeve svjetlosti od mora i stijena veoma brzo dobijemo crvenu boju lica....

Sažetak:
Po mogućnosti izbjegavajte gužve turista koji šetaju stazom u valovima - ujutro veće grupe iz nekog većeg grada, danju kroz prirodu i manja sela, prijeko brda i ponovno noćenje u gradu. Posebno su na udaru gužve turista veći gradovi u zadnjih 100 do 200 kilometara prije Santiaga. Ovdje je usput većina onih koji hodaju samo ovim dijelom puta, uglavnom Španjolci – domaćini. Dakle, mjesta najopterećenija turistima, gdje se ne preporučuje noćenje: Triacastela, Sarria, Portomarin, Palas de Rei, Melide, Arzua, Pedrouzo. Teško je naći slobodan smještaj u ovim mjestima.
A također u nekim (većim) gradovima duž cijele rute može se dogoditi da su smještaji popunjeni, kao što su: Saint Jean p.p., Roncesvalles, Pamplona, ​​​​Estella, Najera, Logronjo, Santo Domingo de la Calzada, Belorado, Burgos, Castrojeriz, Fromista, Carrion, Sahagun, Leon, Astorga, Ponferrada, Cacabelos...
Na selu uglavnom nema problema. Krenemo li ujutro u šetnju negdje na selu, pa usred dana prođemo većim gradom, tamo nabavimo hranu, pa opet prespavamo negdje na manjem selu u planinama, ovako za pola dana izbjegavamo masovni turizam.
Pravi hodočasnici svu svoju opremu koju imamo uvijek nosimo sa sobom.

O ovoj knjizi:
Hodočasnički put Camino opisan je tako, da se maksimalno izbjegne masovni turizam, a da se osjeti pravi način hodočašća i kretanja u prirodi. Ovim sam hodočasničkim putem prošao 6 puta, prvi put 2008. godine, a do sada zadnji put 2023 godine.

(prosinac 2021, ažurirano ožujak 2024)
(Ovaj put sam hodao več 6 puta)

Skupaj - ogledi vseh strani: